Ae, nema me. Odakle da počnem… pa od onog zadnjeg…
Puno vas se javilo za mini blagdansku kuharicu i sretna sam što sam ju mogla podijeliti s toliko ljudi. Ako ju netko nije dobio, neka se slobodno opet javi pošto su bile troznamenkaste brojke u pitanju pa moguće da se nečiji mail zagubio.
Također, hvala vam na divnim mailovima, iskreno, nisam znala da toliko vas stvarno čita blog… i što je još bolje, da isprobavate recepte, da se sviđaju i vašim ukućanima koji inače ne bi jeli takvu hranu, da su neki zbog bloga prešli na sirovu prehranu ili veganstvo, da vam pomaže u osobnom rastu…wow…
Zašto vam ovo govorim?
U zadnje vrijeme mi je nekoliko puta pala na pamet misao da zatvorim stranicu i blog. Ono, išla sam iz jednog ekstrema da se potpuno posvetim stranici do drugog da sve pošaljem where the sun ain't shining. Naime, iako mnogi iz nekog razloga misle da sam puna ko brod pa mogu kupovati sve organic and shit, bila sam student do prije nekog vremena, a svi pokušaji nekakvog „zaposlenja“ su donosili prilično mlake prihode. Nakon svega toga došla sam do trenutka kada sam shvatila da je bilo dosta zajebancije i mojih pokušaja uprihođivanja od alternative. Radim i super je to pogotovo jer znam da je i to jedna stepenica prema upoznavanju sebe i stjecanju iskustva. Kad smo već tu, trebamo to iskoristiti. Zbog svega toga ne pisah dugo.
Nego, kad smo već kod toga, da vam sve ispričam, zašto i kako…
Jedno sam se vrijeme htjela posvetiti samo blogu, radionicama, savjetovanjima i sličnom jer sam bila nadahnuta time da zaista nekome mogu pomoći. Bila sam mega sretna zbog toga, a kad sam dobila Tinin mail u kojem mi se zahvalila što sam ju ohrabrila na njenom „životnom putu“ oprala me takva sreća da sam pohrlila pisati blog post koji nikad nisam objavila. Tina, oprosti što nisam jer je bio posvećen tebi, ali hvala ti na osjećaju koji si izazvala u meni. Hell, zakeljit ću vam ga cijelog:
Nesuđeni post, 23.11. godine Gospodnje 2015.
Koliko god mislili da smo čvrsti, da možemo sami i da nam nitko ne treba, toliko to sve padne u vodu kad vam netko kaže: thanks dude, inspirirao si me da stanem, saberem se i prisjetim se da mogu stvoriti život kakav želim. Ono…to je to. To je svrha mog života. I posaditi puno drveća.
Ne zato što sam sad ja neki guru (bože sačuvaj mene k'o gurua imati hahahha) već zato što sam nekome pomogla. Ne zato što sam bolja nego samo zato što sam ispunila svoju svrhu. Vjerujem da je svrha svih nas da pomažemo jedni drugima i da budemo tu jedni za druge. Nema većeg ispunjenja. Jednostavno tako funkcioniramo; to su ljudi. Točka.
I tako čitam ja Tininu poruku i osjećam se ispunjeno. Osjećam se i inspirirano da pišem. I osjećam se inspirirano da vas pozovem da napravimo nešto totalno suludo u ovom sistemu: hajdemo biti tu jedni za druge, ali ono zaista iskreno i bez straha. Hajdemo biti ono zaista jesmo: ljubav. Znam da zvuči ofucano, ali znate i sami da svatko od nas samo želi biti voljen i prihvaćen. Od sebe i od drugih.
Iz straha da to ne uspijemo ostvariti jer nismo dovoljno dobri ne dopuštamo si biti iskreni; biti ono što jesmo. Kad god nešto pišem, za što osjećam da je zaista istina, zasuzim. Zasuzim i na ovo. Onak' totalno sam mega ganuta. I kad mislim o trajnicama. Trajnice… trajnice su isto istina. Bez trajnica nema života. Bez ljubavi nema života. Trajnice su ljubav. Hvala ti logiko iz srednje škole…haha.
Nego…u svemu tome shvatim jedno… i mene obuzme taj strah u ovom svijetu. Pogotovo jer pokušavam preživjeti u sistemu za koji znam da je truo do korijena. Htjela bih u njemu preživjeti barem neko vrijeme dok ne uspijem otići „u šumu“ i htjela bih preživjeti živeći istinu. No duboko u sebi i u podsvijesti još uvijek stoji to uvjerenje da se moraš mučiti u životu i da ne možeš raditi ono što voliš da bi preživio. Pogotovo sad u Hrvatskoj kada kolektivna svijest slijepo tapka u mrklom mraku rata, strahu od egzistencije, ljubomori, zavisti, mržnji prema drugima i sebi. I kako onda? Nekad se ujutro probudim izbezumljena i uhvati me takva depra jer znam da trebam platiti stan, i režije, i hranu, i aparatić i da ne znam kako ću to napraviti. I ljudi kažu „tko hoće, naći će posao“. Možda sam razmažena kad ne mogu sjediti u call centru cijeli dan, ili sjediti 8 sati općenito. To je nemoguće. I nezdravo. Kako da prodajem neke stvari kada vidim posljedice toga? Kako da radim protiv života? A kako da radim za život u sistemu koji radi protiv života? „Neka ti istina bude hobi, a dotle radi ono što je laž i što uništava istinu.“ Jel' to ima smisla? Često se pitam kako u svemu tome pronaći onu sigurnost u život i sebe i osjećati da se svaki trenutak može nešto promijeniti? Jer može. S druge strane, vježbam zahvalnost za sve što imam sada, u ovom trenutku.
I tako se to izmjenjuje u meni, jer jebiga, na putu sam. I ustvari je super. Sad ovo pišem i pogledam inbox na fejsu i vidim super ljude; vidim Anu i Irenu i Jasminu i Ivana i mog Svenu i pomislim, pa to su dobri ljudi čovječe. E predobro mi je ovo nalaženje odgovora u procesu pisanja. Pisanje je super. I evo mi milijun stvari na kojima mogu biti zahvalna. I noge su tu i ruke i glava i fala im, služe me. Jel' moguće da stvarno mogu preživjeti ovdje samo na istini? Mora biti moguće.
Taj konstantni strah i egzistencijalna ugroženost su ono što u ljudima izaziva zavist, ljubomoru, rivalstvo i podmetanje. Sav ovaj šou sa tzv. teroristima i zastrašivanjem populacije može dovesti samo do još više ovakvih emocija…ako ne bude dovoljno ljudi koji ne mogu raditi protiv života. I ako ti ljudi ne budu zastrašeni i uvučeni u masovnu histeriju. Ne dajmo se zastrašiti. Strah koji osjećam, i koji osjećamo, nas koči da budemo ono što jesmo i da ispunimo svoju svrhu. Ne znam kako vi, ali osim što moram umrijeti, moram osvijestiti besmislenost i lažne temelje tog straha; ne samo mentalno već i u sebi. Ustvari, to je sad jedino što mi je bitno. Bez toga ne mogu biti. Dragocjeni su ti trenutci bez straha kad je ljubav neselektivna. Nema smisla voljeti svoje dijete, a mrziti tuđe. Prije nekog vremena sam vidjela stranicu na netu gdje stavljaju komentare ljudi na situaciju sa izbjeglicama i uz to njihovu profilnu sliku na facebooku; lik na slici drži dijete, grli ženu i govori kako sve izbjeglice treba pobiti. Kako to može biti moguće? Kako može voljeti svoju ženu i dijete i željeti tuđoj ženi i djetetu smrt? Kako može voljeti svoju majku i željeti tuđoj smrt? Ljubav je sveobuhvaćajuća. Strah ju blokira. Strah koji mi danas osjećamo je umjetna tvorevina i stvoren je radi kontrole. Zar želimo da nas se kontrolira? Što je najbolje, to se i događa. Samim time što okrećemo leđa jedni drugima i što se borimo jedni protiv drugih da bismo opstali nas se kontrolira. Dokle god osjećamo strah nismo slobodni.
Jedino što želim je biti slobodna; voljeti. Sve. Točka.
Drugo me ne zanima. Konkurencija, zdrava hrana, ime, novci, karijera… želim biti luđak u šumi, sa suncem i voćem i earthshipom i trajnicama i u ljubavi; sa ostalim luđacima ovoga svijeta. Želim biti u miru. Tamo gdje strah ne postoji. Gdje sam samo ja. I sve. Ne mora nitko znati za mene. A svi će znati. Neće ni znati da znaju. I to je super.
Ako dopustim strahu da prevlada izgubit ću smisao. Samo kad sam potpuno iskrena mogu nadahnuti jednu Tinu ili koga god da i ona bude potpuno iskrena. Sa sobom. I svima.
Ima jedna teta na pošti. Sjedi tamo cijelo radno vrijeme, ne vidi ni sunca ni mjeseca što bi se reklo, ali je nekako vesela i topla. Jedva čekam da joj mogu reći kako je najbolja i kako mi totalno uljepša dan. Sad, kad god nešto kupujem ili imam neku interakciju s osobom koju ne poznajem, pogotovo ako vidim da nije najbolje raspoložena na svijetu, nekako izlijem sve lijepo iz sebe i poželim joj super dan. I osoba se iskreno razveseli. I onda sam i ja sretna.
Zašto ne možemo shvatiti onu Gandhijevu „Pronađite sebe u službi drugima.“ i sve te izreke koje govore o služenju? Ok, dobro znam zašto…ego… ali jedino nas to ispunjava. Ne znam kako je s drugim ljudima, ali meni je tako. Pokušavam to činiti kroz blog i stranicu i htjela bih to raditi kroz radionice. Priznajem da me strah koči. Svako malo me podsjeti da ne mogu živjeti u snovima i idealnom svijetu gdje mogu raditi što želim i ne brinuti o egzistenciji. Vani je to lakše, kaže. Kod nas mi svi govore da je nemoguće. Jedan dan se probudim i mislim da je moguće ako to zaista želim jer samo ovisi o meni, drugi dan se predomislim i vidim se kao dio kolektiva koji je pun straha. Previše razmišljam. Da mogu samo djelovati… Bez brige i bez pameti.
Vjerujem da nas je puno takvih; želimo biti mi, ali nam egzistencijalni strah ne dopušta. Pristanemo raditi poslove u koje ne vjerujemo i koje radimo samo zbog novca i onda se nakon 20 godina probudimo i pitamo se što se dogodilo. To je ono što podmazuje sistem. Bez ovog dijela sa buđenjem. Šteta je ako moramo uništiti ono vrijedno što možemo dati svijetu radi osnovnih ljudskih potreba koje bi trebale biti besplatne. Šteta je što moramo uništiti sebe. Zato vas pozivam da to ne radimo. Ja ću pokušati pobijediti strah; probajte i vi. Budimo iskreni prema sebi i drugima. Nemojmo dati da nam ego ne dopušta da se približimo jedni drugima samo zato što osjeća strah. Ni meni nije davao dugo vremena da priznam da trebam ljude; da sam sretna kada vidim da sam dobila mail od prijatelja. Evo i sad je mail stigao i osjetila sam neki treptaj u srcu (nadam se da nije aritmija hahaha) i to mi je super. Sad mu i napišem da mi je drago što ga imam u životu. Jer je. Napokon ponovno počinjem osjećati. I znate što? Osjećaji nisu slabost. Vezivanje je slabost, no vezivanje nije isto što i osjećaji. Ako vas je strah reći nekome da ste zaista sretni što postoji ili samo mu reći: „yo dude, totalno me inspiriraš, tenks“ to je samo do vezanosti za ishod. Mislimo da ćemo ispasti ovisni ili slabi ili manje vrijedni, a sve to ispadamo kad tako mislimo jer zaista i jesmo ovisni o tome što mislimo da će druga osoba misliti. Ona će misliti što ona misli bez obzira na nas. Kada možemo samo iskreno djelovati bez vezanosti za ishod, e onda je to sloboda. Jer onda nema ni straha. Eto, za početak možemo to. Biti potpuno iskreni. Može i prema svojim najbližima, a može i prema strancima. Bez sladunjavih laži.
Nije poanta da nekome sasujemo „okrutnu istinu“ u facu, jer ona je relativna. Poanta je da otpustimo strah i (po)kažemo ljudima i životinjama i biljkama (kome god) ono lijepo što osjećamo. Znate onu njuejdžersku: na što se fokusiramo, to raste? Pa istina je. Zašto se onda ne bismo fokusirali na lijepe osjećaje i podršku? Samo kada podržimo jedni druge možemo rasti i osloboditi se straha. Znat ćemo da nas sistem ne može zgaziti jer imamo jedni druge. Što to nije nešto najljepše na svijetu?
Idem sad pročitati mail… već se kesim hahaha.
Hvala ti Tina što si me inspirirala da napišem ovaj post. Posvećujem ga tebi i svima koji mi se javiše i koji su iskreni. Sretna sam što vam mogu služiti i hvala vam. Ljubim vas sve.
Eh, i to vam se zove zanos. Super osjećaj.
I nakon toga, pljas; realno razočaranje… ne mislim time da je život grozan ili da nakon sreće mora doći neko sranje; pljas-sranje dolazi kada se vezujete. Ja sam se nadala da ću moći raditi ono što me ispunjava i živjeti od toga, ali sam zaboravila gdje živim. Dekontekstualizacija može biti zajebana.
Nakon što sam se oporavila od razočarenja shvatila sam da totalno brijem. Skupljanje iskustva u životu je totalno ispunjenje. I sve se događa onda kada smo spremni na to i kada se nalazimo u okolini koja to podržava. Okolina ne podržava moja zabrijavanja na veliku ljubav, pomaganje, antikapitalizam, što bi se reklo bratstvo i jedinstvo. A u suprotnom bi me čekalo brojanje lajkova, ljudi prijavljenih za radionicu, razmišljanje hoću li moći ikako zaraditi za stan i režije od toga, pa promocija i potencijalne suradnje s ljudima u sirovom ili zdravom biznisu. A hoćete li iskreno, svaka njima čast, ali boli mene dupe (pardon my French) za raw food biznis i ugađanje masama. Činjenica je, uzevši u obzir prirodu sustava u kojem živimo, kada radiš biznis moraš laskati, pretvarati se i surađivati s ljudima u čijoj blizini nikad ne bi bio da se ne radi o parama; moraš biti ono što nisu. Fak det šit. Sad mi je milijun puta bolje nego da ovisim o prodaji knjige, radionicama i blogu.
Blog je tu da pomaže ljudima; kako to može biti biznis? A da ovisim o donacijama? Hell no.
Odbila sam gostovanje na jednoj televiziji (nije HRT, ne brinite haha) jer mi se ne da. Znam da bi možda nekome tako pomogla, ali nisam tu da radim stvari zbog drugih već da budem ono što jesam. A to je pank i underground hahaha. Jbg, ništa od komercijalizacije bejbe; samo elita.
Nastavljam pisati blog jer ga čitate i jer sam (čujte sad ovo, so proud) „ nešto najsmislenije što sam u zadnje vrijeme čitala poslije E.Tollea“ kaže mi Goga. A bogte, pa moram onda podijeliti svoju mudrost sa svijetom, nije u redu haha. Super si Goga, hvala ti brate!
Život je jedno čudo koje mi uopće ne možemo vidjeti od sveg tog straha koji nas okružuje. Odustajanjem od financijske ovisnosti o sirovoj hrani (jer je ona na kraju krajeva nešto na čemu ne možete zaraditi jer je bit života kojeg je sirova hrana dio, sasvim nešto drugo) presjekla sam još jedan konop koji me vezao za strah i mogu vam reći da je to ZAKON! Možda je hrabrost baciti se u „realni svijet“ bez opterećenja (barem ne velikoga haha) i gledati ga kao veliku šumu za ubiranje plodova iskustva. Svako iskustvo nas obogaćuje na planovima koje ne možemo ni zamisliti i u jednom se trenutku nađemo u tišini (koliko je to moguće), negdje u prirodi, gledajući u nebo kojeg smo mi djelić, zaista osjećajući. Kada iskustvo sagledamo kao priliku koja nas usmjerava na putu prema istinskim nama, svako je iskustvo korisno. Teško je izbrisati sve „programe“, „matrixe“, „nazovitetokakohoćete“ koje smo dobili kroz odgoj i život u određenom dobu, ali dovoljno je za početak znati da oni nisu ništa drugo doli priča. A priča može biti bilo kakva.
Dobro je biti budala. Ništa ne znati. Znanje su predrasude i zatvaranje mogućnosti. Ne želim znati, ne pitajte me ništa. Ne zanima me sirova hrana, vitamini, minerali, zdrav život, koliko grama vitamina C moram uzimati, koliko kila suplemenata ili koliko dugo ponavljati afirmacije da mi svemir pošalje novi auto. Pa mi smo luđaci...
...Sutra ujutro šljakica. Nema više savršenog bioritma, vježbanja svaki dan i jedenja u „adekvatno“ vrijeme. Otvoriš frižider i nađeš samo peršin. Di ćeš bolje!
Sreća prati hrabre.
Peace out!
M