Svi koji mi pišete i javljate se, hvala vam najviše! Jako me veseli i raznježi (stvarno da) to što dijelite svoja iskustva i „probleme“ (problem ne postoji, samo prilika za napredak) samnom i što vam pomažu moji tekstovi. U jednom trenutku sam pomislila: „hmmm pa ljudi čitaju i stare tekstove koji mi se sada čine djetinjastima ili mi nisu aktualni jer to više nije moje razmišljanje...“ Ali onda, zar smo mi naše misli? Na površnoj razini bi netko rekao da jesmo, ali ako jesmo, kako onda ne nestanemo kada promijenimo sustav vjerovanja? Da bismo shvatili tko smo, moramo izazvati sebe, izazvati taj sustav vjerovanja, staviti ga na kušnju, preispitati ga i odvojiti se od njega, a to nije moguće sve dok smo u okolini koja ga podržava. I to nije moguće učiniti mentalnim naporom, umom i razmišljanjem; potrebno je iskustvo. Samo nas ono mijenja i približava onima pravima nama. Ako ne izađemo iz svoje tzv. zone komfora, ako se ne izbijemo iz šuza, i dalje ćemo udarati po starom i kopati isti kanal sve dublje i dublje sve dok više ne vidimo ništa osim zidova kanala.
U isto vrijeme, iz vaših mailova shvaćam koliko ima ljudi, posebno žena (ipak se one malo lakše otvaraju od muškaraca…) sa zdravstvenim problemima koji su isključivo psihičke prirode. Također, koliko je hrana prevladavajuća stvar u životima ljudi. Prije nekoliko dana sam shvatila što je ono što izbija majmuna iz glave i čini nas boljim osobama kojima ne upravlja nešto tako, pa neću reći primitivno, ali bazično, kao što je hrana. Ovisnost o hrani kao i ovisnost o fizičkim stimulansima, ali i ovisnost o tuđoj potvrdi vlastitog ega, su glavne karakteristike današnjeg društva. Kada gledam facebook (a vjerujem da je tako i na ostalim društvenim mrežama, i međuljudskim odnosima), vidim potrebu za dokazivanjem; za prikazivanjem sebe boljima nego što jesmo; vidim laži i majmuna kako tanca sa krunom na glavi; majmun vlada. Ovo su teme za dva posta, i mislim da ću ih tako i podijeliti: ovisnost o hrani i ovisnost o potvrdi vlastitog ega, kralja pizdarija.
Kada čitate nečiji tekst o nekoj temi, ili kada slušate predavanje, legitimitet koji biste trebali tražiti kod te osobe je njeno vlastito iskustvo u toj temi. Ako osoba to nije prošla, doživjela i osjetila, fak det šit, nemojte ju slušati. Samo iskustvo nosi težinu, ostalo su priče. Ovisnost o hrani? Been there, done that. Ako netko može pričati o tome, to sam onda ja. Sljedeća priča je prilično osobna, ali je potrebno da ju se izbaci u eter jer znam da će mnogima pomoći.
Kada majmun preuzme kormilo, a Figgy se poistovjeti s njime
Dakle, jedne davne godine gospodnje 2009. moj majmun mi je prišapnuo da sam debela. Bila sam vegetarijanac, ali sam jela treš: menza, pekara, malo kretanja i neko salo se ponosno pojavilo. Nisam bila mega debela po standardima današnjeg društva: 164cm, 56-58kg, ali se nisam dobro osjećala u vlastitoj koži. Ni pet ni šest, op, ja na dijetu. Taj potez nije bio najmudriji koji sam napravila u životu, ali sam zahvalna jer me puno naučio. Što su veća sranja kroz koja moraš plivati da bi napokon udahnuo svježi zrak, to ćeš više cijeniti zrak i pritom nabildati mišiće plivanjem (ispričavam se na možda preslikovitom primjeru). I tako je moje plivanje bilo veoma neugodno. Kada si dnevno dopustite samo 600-1000 kcal (koje jesu politički bulšit, ali poanta je: kada se izgladnjujete) kroz duži vremenski period, zeznete si metabolizam i psiho-fizičko zdravlje. Nije uopće kul biti konstantno gladan i zabranjivati si sve moguće. Pošto mi je sve manje hrane odgovaralo, sve sam je više izbacivala iz prehrane. Moram priznati da me tu sirova hrana spasila, jer bih u jednom trenutku stvarno prestala jesti. Dosta vas zna kako je moj prelazak na sirovu hranu izgledao pa neću pisati o njemu, nego ću samo reći da sam napokon osjetila tu slobodu uživanja u hrani bez restrikcija. No, kako sam dobro iskopala i utabala jarak zabrana i strahova od određene hrane, stari obrazac se vratio na velika vrata nakon nekog vremena. Iskreno, ne znam ni kako se to dogodilo; mislim da sam čitala neke knjige o sirovoj hrani i naišla na niskomasnu sirovu prehranu. Iako moja prehrana nije sadržavala puno masnoća, stari obrazac je učitao zabranu i strah masnoća. Znate onu: „fat you eat is the fat you wear.“ Nemojte me krivo shvatiti, dugoročno krkanje masnoćama neće vas odvesti u pravom smjeru, ali bilo kakav hitlerovski režim nije zdrav, pa ni onaj niskomasni. Pisala sam o tome u knjizi, ali pišem vam opet, samo malo šire, jer je JAKO važno. Nemojte dopustiti da vam sirova hrana, niskomasna sirova hrana, ili bilo kakav režim oduzme slobodu. Ja sam se sa svojim obrascem dugo mučila. Unatoč dokazima koje sam osjetila na vlastitoj koži i koji su vrištali da hrana nije problem već moj um, obrazac je i dalje pičio po starom. Zapamtite da smo jači od vanjskih faktora. Um nam može biti najbolji prijatelj i najveći neprijatelj. Obično nam je neprijatelj, ali i to je moguće promijeniti.
Prije nego vam otkrijem kako šutirati majmuna i ne dopustiti mu da veselo caruje, bacit ću koju mudru o sirovoj hrani. Sirova hrana je idealna (možda), ali uvjeti u kojima živimo nisu. Kada živite u Zagrebu ili u nekom velikom gradu, (sirova) hrana nam je puno dostupnija nego u nekim manjim mjestima, i lakše je stvoriti idealne uvjete. Dakako, stvaranje tih uvjeta ima tendenciju da vam preokupira um i tijelo. Ako živite u šumi hrane i sadite drveće, e onda kul, uživajte u uvjetima koje ste stvorili, zaslužili ste ih. Ljudi jedu kuhanu hranu otkad su otkrili vatru i nisu se počeli razbolijevati od tada. Svi narodi su jeli neki postotak kuhane hrane, pa čak i meso i bili su puno zdraviji od današnjih sirovih vegana. Prije nego neki (sirovi) veganko digne glas i kaže arbeit macht frei, ne govorim da trebamo jesti meso i životinjske proizvode, pogotovo one iz industrijskog uzgoja. Ono što vam želim prenijeti je to da su ti ljudi živjeli u drugačijim uvjetima i sa zdravijom pameću. Imali su drugačiji sustav vjerovanja, onaj koji je poticao život i koji se temeljio na razumijevanju, zahvalnosti i suradnji što su danas rijetke vrline. Dosta ljudi se hvata za hranu kao jedini faktor zdravlja, zaboravljajući da opsjednutost zdravom hranom može više naškoditi nego doprinijeti zdravlju. Često se žale kako se osjećaju izolirano, nitko ih ne razumije, previše im vremena odlazi na nabavku itd itd. Opet, sve sam to prošla i shvatila da su to brije. Izolacija je vaš stav, a razumijevanje prvo mora doći iz vas da bi ga drugi imali i da biste vi imali razumijevanja prema drugima. Teško je očekivati razumijevanje ako ga ni vi nemate. Zgražanje nad ostalima koji jedu „lešine“, „kokošju menstruaciju“ i ostale slavne veganske fraze sigurno neće potaknuti razumijevanje drugih ljudi prema vama. Ako vam je teško nositi vlastiti ručak koji je drugačiji od onog koji drugi jedu i ako vam se ne da izdvojiti vrijeme na organizaciju nabavke i slično, onda to nemojte raditi. I to je neka vrsta izlaska iz zone komfora i raskidanje sa starim navikama. Prelazak na neki postotak sirove hrane ili zdraviju prehranu može biti dobar trening volje. Ključ je da ne dopustite da onaj glavni obrazac natrpavanja, linije lakšeg otpora ili opsjednutosti i zabrinjavanja ostane, a vi samo prestanete kuhati. Inzistiranje na potpuno sirovoj hrani zaista može zagorčati život, a to nam nije potrebno, iovako imamo dovoljno sranja s kojima se suočavamo svaki dan. I onda u svemu tome još nastupi taj slavni 80-10-10, potpuno neprilagođen našim uvjetima i dobijete kuršlus. To vam je ista stvar kao da pokušavate uzgojiti bananu u Lici; won't work jer banana nije prilagođena ličkim uvjetima. Bolje uzgojite krumpir. Sva ta brijanja na hranu ne ispunjavaju glavni uvjet bezbrižnog života: praktičnost. Ako nije praktično, bježite glavom bez obzira. Ako razmišljate o hrani većinu vremena, nešto nije u redu. Zabavno je otkrivati nove okuse i novu hranu, ali kad vam ona postane glavna preokupacija i sve se vrti oko nje onda se treba zapitati, jesmo li zaista „bolji“ od onih koji jedu „klasično“. Oni dođu, pojedu i bok, a mi nakon jednog obroka već razmišljamo kakav će biti sljedeći. Morate priznati da je malo obeshrabrujuće. Što kada vam glavna tema za razgovor postane hrana? Onda se u svemu tome morate osjećati izolirano što je normalno jer ste/smo si to sami napravili… Ili kad se počne zabrijavati na čistoću: „ja sam sirovi vegan i tako sam čist i osjetljiv, postim svaki drugi dan i postat ću bretarijanac. Ne mogu jesti masnoće, one teško padaju na moj voćni želudček.“ Ooooo pa brate, dolaze nam zajebana vremena, jesi siguran da želiš biti osjetljiv i moći jesti samo birano voće? Ja sam odlučila da ipak ne želim biti osjetljiva biljčica koja može jesti samo vodeno, organsko voće, a ako pojede datulje kolabira. Ne više, jer nije praktično. Taj stav mi je otežao život tisuću puta i učinio me nefleksibilnom i zahtjevnom kraljicom Elizabetom. Žao mi je svih koji su morali prolaziti samnom kroz taj period. Ali bilo je potrebno da bi vam mogla sada to ispričati i pomoći vam da izbjegnete tu rigidnost kod prehrane. Sada želim imati jak i snažan organizam koji može funkcionirati u svim uvjetima. Želim moći pojesti koru od drveta ako treba i moći ju dobro probaviti. Rigidna sirova prehrana često postavlja prepreke i ako niste snalažljivi ili spremni na kompromis, nećete moći izaći izvan svojih idealnih uvjeta. I to je jedna od lekcija koje sam naučila na vlastitom primjeru. Preživljavaju samo oni najfleksibilniji, a vjerujem da možemo biti i zdravi i fleksibilni jer nije sve u hrani…
Ako nije sve u hrani, u čemu je?
U glavi. Sve je u glavi. Samo je problem što nam ta spoznaja puno ne pomaže. I ja sam dugo znala da je sve u glavi, ali problem je što se glava ne mijenja. Kada majmun dere po svome, to mora biti mega snažna volja da ga se nadjača. Ne znam je li to uopće moguće bez promjene uvjeta. Promjena uvjeta je ključna; ona izbacuje majmuna iz njegovih dvora. On zna operirati kada se nalazi na svom terenu, ali kada nije u poznatom okružju, e onda ga možete uhvatiti. Tada se malo stiša, razmišlja što će, a u tom periodu vi upadate. Kada smo u gradu, pod stresom, u umjetnim uvjetima, često uzimamo život zdravo za gotovo; nezahvalni smo. Možda mislimo da smo zahvalni, ali ne možemo osjetiti zahvalnost. Naši su problemi najvažniji na svijetu i sposobni smo cijeli dan razmišljati o tome hoće li nam probava dobro raditi nakon one šake suhih datulja ili indijskih oraščića. Pa brate mili najradije bih se sad udarila najvećom lopatom za snijeg koja postoji. Tamo negdje se ljudi bore za vlastiti život, za svoj ekosistem, za Amazonu, za zadnju kap vode dok im velike kompanije prodaju privatiziranu vodu koja je temeljno ljudsko pravo i koja se ne smije privatizirati, tamo negdje u Uttar Pradeshu je ove sekunde nekoliko seljaka popilo pesticid i umrlo jer ne mogu otplatiti dug koji im je nametnuo Monsanto u suradnji s grabežljivim lokalnim i državnim političarima, tamo negdje je još jedna žena silovana ili ubijena zbog miraza itd itd, a ja tu dramim kada ću se posrati (pardon my french)!? Dramim kada nema zrelih banana ili onoga što mi se baš sad jede. Pa jesam li ja normalna?! Odmah šamar, ODMAH! Pa ti ovo ne paše, pa ono, pa smo ljubomorni, pa smo zavidni kako je netko drugi uspio, pa se svi paranoično ograđujemo jedni od drugih, pa te netko pokuša prevariti… o đizs ljudi, ja vam kažem mi smo budale. Razmažene i sebične princeze koje misle samo o sebi. Sami sebe činimo žrtvama da bismo se mogli sažaljevati i da bismo imali izgovor što ne pokrenemo ta svoja lijena dupeta i preuzmemo odgovornost za vlastiti život. Da, sistem je takav i funkcionira tako da nas učini podložnima i sebičnima. Pitanje je dokle ćemo mu dopustiti da to radi. Mi održavamo sistem svojom lijenošću.
Dok sve to u teoriji zvuči kul i moguće, neće funkcionirati dok naša okolina podržava taj finoguzi i sebični sustav vjerovanja. Moramo nešto učiniti da izađemo iz takve okoline. Ne morate na put oko svijeta, ali možete izaći iz kuće; dovesti se u situacije koje su vam strane i koje će vas testirati. Kada vam dođe da nešto napravite, ali se suzdržavate jer je „društveno neprihvatljivo“, a nije nešto što će naškoditi drugima, tipa ako vam se pjeva na ulici, napravite to. Vidite kako ćete se osjećati, preispitajte svoj sustav vjerovanja i svoje osjećaje. Družite se s nekim novim ljudima koji će vam proširiti horizonte. Ako nisu sirovi vegani, super, još bolje! Više ćete naučiti od njih nego od nekoga tko samo tepe o sirovoj hrani. Kada osjetite majmuna da počinje svoj ples, vi udarite po nečemu totalno suprotnom. Morate naći nešto što vas veseli i ispunjava, što vas onako lijepo preokupira da se potpuno unesete u to. To radite. Ono će vam podići duh i tijelo. Samo morate znati što želite i što volite i što ste zaista vi. Čini mi se da je to najveći problem kod svih nas; toliko smo bombardirani informacijama i trendovima da zaboravimo tko smo; samo gradimo neke maske i fasade, želimo se prikazati čvrstim, zanimljivim, mega-kul osobama slijedeći trendove koji su prikazani kao takvi. No jesmo li to zaista mi? Znam da smo svi čvrste, zanimljive i prekrasne individue, samo kada nađemo sebe, a život i je tu da nađemo sebe (pošto smo se izgubili) i onda pomažemo jedni drugima i samo budemo sretni.
Kada drugi put počnete histerizirati o hrani ili nečemu što vas je izbacilo iz vaše zone komfora, smirite se (iako se majmun pjeni i crveni i skače), sagledajte situaciju izvan te ljutnje, kao da ste neka druga osoba i razmislite da li vas ta histerija ili ljutnja čini boljom osobom. Ako vidite da ne, ako vidite da se ponašate kao razmaženo dijete, nemojte se sramiti nego budite sretni jer ste to shvatili. Samo budite svjesni situacije. Radite na tome da jačate svoje tijelo i um. Fizička aktivnost i boravak u prirodi su najbolje opcije za to.
Ovisnost o hrani je tu da popuni emocionalne praznine i riješi nas stresa (i onda generira novi stres haha). Ne moramo uopće razmišljati o toj ovisnosti i pokušati ju riješiti unutar njene domene. Trebamo zakrpati te praznine i vidjeti zašto su one nastale. Problem sa hranom će sam nestati. Što više se fokusiramo na njega, to on više raste, buja i na kraju nas potpuno proguta; ne možemo vidjeti ništa izvan njega, a ima toliko toga u životu. I znate što će vam još pomoći? Znate one ljude na koje se ljutite, koji vam žele zagorčati život, koji su grozni itd? Oprostite im i oprostite sebi. To nisu oni, to nismo mi, to su naši majmuni. Možda se oni nikad neće riješiti svog majmuna, ali to ne znači da vi morate dopustiti da vaš majmun pleše s njihovim. Negativne emocije koje oni odašilju prema vama su njihove, i pustite ih s njima. Nemojte se dati uvesti u taj krug i samo ih pokušajte razumjeti. Možda su ti ljudi prošli teške životne situacije kada su si dopustili da drugi učine od njih takve neugodne osobe kakvi danas jesu. Možda su imali teško djetinjstvo koje je ostavilo ožiljke koji nisu iscijelili; možda nisu imali podršku i ljubav koja bi im pomogla u tome. Iza te debele fasade, oni su ustvari isti kao i mi svi kada majmun ne tanca. Ne obazirite se na njihovog majmuna, samo im pošaljite ljubav i mir. Sjetite se da ste nekad i vi nemogući i da je drugima, pa i samima vama teško ovladati sobom. Kada počnete raditi na sebi iz dubine, ne samo kada klešete fasadu, onda dolaze promijene i onda ovisnost o hrani nestaje. Tada liječite tijelo i tada ćete doživjeti nešto što vam sama sirova hrana neće dati.
Hvala vam što mi omogućavate da pisanjem spoznajem neke stvari i pomažem sebi koliko i vama. Pišite mi i dalje, javljajte se, komentirajte. Tu smo da skidamo fasade i nađemo sebe.