Zašto? Zato što rješavanje uzroka ne donosi pare, a i uhvatiti se u koštac sa uzrokom predstavlja velik i težak posao koji znači djelovanje i promjene, trud, rad, razmišljanje, udruživanje, zajedničku borbu, bla bla…nastavite niz. Tko to danas želi, kad je lakše doći doma s posla i zanovijetati kako je država u banani, kako vas šef tlači, kako je plaća nikakva, kako je javni prijevoz preskup i nekvalitetan, kako ljudi više ne znaju što je solidarnost, kako nam kapitalizam gricka duše i mozgove (nastavite niz) pa sjesti pred TV i blejati. I onda otići spavati i drugi dan sve ispočetka. Ha brate mili, ako nećeš ti ništa napraviti za sebe, neće nitko drugi. Zato ekipa u BiH nešto i poduzima…
No, da se ne ide u digresije koje to ustvari nisu, u čemu je problem? Zašto odjednom postoji opasnost da i na optimalnoj prehrani dođe do pomanjkanja nekih mikronutrijenata? Ispravite me ako krivo brijem, ali ja bih rekla da je to do tog svinjca koji smo si napravili od života. Ako smo pobili sve mikrobe u tlu i pretvorili ga u neplodnu pustinju, logično je da više iz tog tla ne možemo dobiti nikakve nutrijente koje smo prije dobivali. Kako su ljudi do sad živjeli bez brige o svim potrebnim vitaminima i mineralima? Bit će da su ih prirodno dobivali. A zašto su u tom svijetu zdravlja svi toliko zabrinuti zbog nebrojenih vitamina A, E, B skupine, B12, joda, željeza, selena (nastavite niz…) i viču da se odemo testirati, pa svi sirovi vegani svako malo trče raditi razne pretrage krvi i ostalih izlučevina, pa uzimaju dodatke prehrani i čarobne praškove i slično pošto dotične mikronutrijente ne možemo dobiti iz hrane koja je najbolja za ljudsku vrstu. Ha! Pa ti reci... Neke stvari ne možemo dobiti iz hrane već bi ih trebalo proizvesti naše tijelo (ili smo ih ipak dobivali od negdje u prirodi na nama još neznan način?) no problem je u tome što ono više ne funkcionira kako bi trebalo. Zašto? Jer vodimo za nas neprirodan način života pa ćemo umjesto da ispravimo taj način života, uzimati dodatke prehrani i time ublažavati simptome, sjesti pred TV i blejati. E sad, hoću li ako (bacam random primjer) imam žgaravicu od pizze, uzeti tabletu koja će ako imam sreće ublažiti taj neugodan osjećaj, i tako liječiti simptom, ili ću prestati jesti pizzu i tako rješavati uzrok problema? Recite vi šta hoćete, ali meni je druga opcija logičnija. Hoću li uzimati sintetički B12 ili ću ići na uzrok problema? Ako je gusto, da, uzimat ću sintetički jer nemam izbora, no radit ću na uzroku u isto vrijeme.
No prije nego pređem na uzroke o kojima se previše i ne govori kada je riječ o B12, što je ustvari B12? Vjerujem da je većina vas upoznata s time da B12 nije vitamin, već da ga proizvode mikrobi odnosno bakterije u našim crijevima. Pošto se one također mogu naći u plodnom tlu bogatom mikroorganizmima, teoretski preko hrane koja raste u takvom tlu možemo dobiti taj „vitamin“. Zašto teoretski? Pa jer mi se čini da su sve tvrdnje oko B12 ili nedovoljno istražene ili su nečija nagađanja, ili su tu da bi prodale dodatke prehrani. Tako je jedno vrijeme teorija da spriulina, alge ili delikatesni kvasac sadrže B12 bila veoma raširena i prihvaćena u veganskim i vegetarijanskim krugovima, a sad znamo da to ustvari nije istina. Iako te namirnice (npr. spirulina) sadrže neku vrst B12, ona je metabolički inaktivna u našem tijelu i može blokirati apsorpciju pravog „vitamina“B12. Tako da ne znam čemu uzimati bilo kakvu teoriju ozbiljno jer se ona već sutra može pokazati lažnom. Koliko toga onda uopće znamo o B12? Odgovor: Koliko toga uopće znamo o našem tijelu?
Neki kažu da količine B12 koje možemo dobiti preko neopranog organskog voća i povrća, odnosno zemlje, nisu dovoljne. Neki kažu da ga možemo sami dovoljno proizvesti te da nije problem u tome koliko ga imamo u tijelu, već može li ga tijelo apsorbirati. Neki tvrde da ga možemo dobiti samo preko hrane životinjskog porijekla (iako je B12 osjetljiv na visoke temperature pa termički obrađeno meso, mlijeko ili jaja nisu opcija. Isto tako ljudi koji jedu meso mogu imati nedostatak apsorbiranog B12, iako ga imaju dovoljno u krvi). Neki kažu da smo ga kao lovci-sakupljači dobivali preko životinjske hrane (koja uključuje i insekte) te da nikad nismo bili isključivi vegani jer biljna hrana i zemlja nisu dovoljni izvori, no navodno bi povrće (i zemlja) gnojeno prirodnim ljuskim i životinjskim gnojivom moglo predstavljati dobar izvor tog „vitamina“. Dakako tu uvijek moramo na umu imati opasnosti od parazita.
I sad, što zaključiti i koji je uzrok nedostatka B12?
Iskreno, nitko od ljudi koji su govorili o toj temi nije dao konkretan odgovor, pa zaključujem da ni oni sami ne znaju. Ono što se dalo pročitati između redaka je to da je uzrok neprirodan način života. Ista priča kao i sa vitaminom D; umjesto da uzimate sintetički vitamin D, možete otići u trope, naše idealno stanište, i nemati takvih problema. Dakle, sve te deficite mikronutrijenata, kao i moderne bolesti, smo si sami stvorili.
Pa da idem logikom kao i kod slučaja s vitaminom D, barem jedan od uzroka nedostatka B12, uz svakodnevni stres i mega sjedilački način života, je industrijska poljoprivreda. Kako?
Zdravi ekosustav će nas uvijek opskrbiti sa svime što nam je potrebno (uključujući i sve mikronutrijente). Ako nas ne opskrbljuje onda znači da ne bismo ni trebali biti dio njega. On uključuje čistu vodu, plodno tlo bogato bakterijama i ostalim životinjicama koje ga "obrađuju" i čisti zrak. Uza sve to opskrbljuje nas visokokvalitetnom hranom iz koje dobivamo sve potrebne vitamine i minerale, a ostale koje sami trebamo proizvesti ćemo proizvesti vodeći život kakav nam je priroda propisala. I gdje se tu naš današnji glavni izvor hrane, iliti industrijska poljoprivreda uklapa? Pa nigdje...
Industrijska poljoprivreda narušava prirodne ekosustave, njihovu ravnotežu odnosno bioraznolikost sa svojim monokulturama pšenice, soje, kukuruza i sličnog koje zahtjevaju visoke doze pesticida, herbicida, umjetnih gnojiva i navodnjavanja. Da ne govorim o mesnoj industriji koja je potpuno neefikasna u svojoj potrošnji energije i resursa (potrebno je 700kg žitarica za 100kg govedine npr.), koja krade poljoprivredne površine koje bi se mogle iskoristiti za proizvodnju biljne hrane za ljude (70% poljoprivrednih površina se koristi za uzgoj stočne hrane), koja zagađuje više od iti jedne poljoprivredne grane (najveći zagađivač metanom) i koja lagano papa Amazonu (60-80% deforestacije se pripisuje uzgoju stočne hrane)...
I tak si ja razmišljam o svemu tome, recimo o toj nekoj poljoprivrednoj površini na kojoj uzgajate soju (dobrim dijelom GM soju) za prehranu stoke u mesnoj industriji….prva stvar: krave ne jedu soju. Točka. Koliko ja znam, babina krava je pasla travu. Soja koja se uzgaja kao monokultura se tretira svim zamislivim kemijskim sredstvima. Ona ostaju u samoj soji, u tlu i odlaze u podzemne vode, a bogami se šire i vjetrom, padalinama, ljudskim faktorom, kako god hoćete. I sad, ta jadna krava pojede soju koju uopće u normalnom svijetu ne bi jela (kao ni taj siroti čovjek koji pojede taj hamburger) zgurana u neki jadni prostor, da sad ne pričam još i o uvjetima u kojima se te životinje „uzgajaju“, i pokenja taj otrov koji je pojela koji se, usput budi rečeno, zadržava u masnoćama u njenom tijelu… taj izmet više nije gnojivo nego je toksični otpad…s njim ne možete ništa napraviti nego ga ispustiti sa farme u okolne vode pa onda morate još i vode pročišćavati što dodatno troši energiju (koja se bazira na fosilnim gorivima…koja su neobnovljiva…). Ne zaboravimo i tlo koje upija sav taj otrov, a na kraju ne zaboravimo ni samu kravicu koju ćemo fino smazati skupa sa svim tim otrovima koje je ona prethodno popapala i proizvela zbog stresnog i mizernog života.
Tak mene nekad netko pita jel pametno jesti sirovo voće i povrće kad se toliko tretira (jedem organsko, hvala i jedva čekam da počnem uzgajati svoje). Pitam ja njega jel pametno jesti životinje koje su prošle sve gore navedeno, a poznato je da smo kada jedemo hranu koja se nalazi više u hranidbenom lancu (meso i životinjski proizvodi) izloženiji riziku unošenja više bioakumuliranih pesticida, toksina, čega već želite. Plus da se vratimo na B12, ja ne znam odakle tim životinjama B12 ako jedu zatrovanu soju koja je rasla na degradiranom tlu, ako travu i zemlju u životu nisu vidjele i ako su svakodnevno izložene stresu i brutalnim životnim uvjetima..
I sad, da se vratim na ono što sam htjela reći; imate dakle taj komad zemlje na kojem uzgajate soju za stočnu hranu i uzmete sve gore navedeno u obzir (a to je samo dio!) i računate, i dođete do zaključka (barem ja jesam) da jednostavno tu nema ekonomske računice. Pa da se na glavu postavite, nema je. Samo kada uzmete u obzir koliko vam soje treba da proizvedete tu kilu mesa, nema je. Pa kada uzmete u obzir vanjske faktore iliti „externalities“ na koje svi vole zatvarati oči, vidite da se događa jedna veoma bizarna situacija. I na kraju, uz sve to iracionalno korištenje resursa, energije, moralno upitnog odnosa prema ljudskim i ne-ljudskim životinjama, biljkama i insektima, dobijete proizvod koji će vam priskrbiti rak, dijabetes, kardiovaskularne ili autoimune bolesti itd.
Valjda ni priroda nije tako blesava kako svi misle…