Bez banana skoro nema dobrog smoothieja, one su nekima „kruh“ na sirovoj veganskoj prehrani, Freelee ih tamani ko neslana i u isto vrijeme viče da spašava planet „one banana at the time“. Eh pa Freelee, ljubavi, kak' ti to misliš? Misliš li da su jedine opcije industrijski uzgojeno meso i banane pa moramo birati između njih? Jesi li čula za lokalno uzgojenu hranu? Istina je da nam je preko zime i u rano proljeće gadno i ako želimo jesti voće, barem u našem podneblju, moramo jesti banane. No! Moramo li zaista? …ovo će biti dugačak post čini mi se…
Ali prije nego počnem… znate što mi je najgore? Ekipa koja se hrani kuhanom i industrijski proizvedenom hranom na koju smo naviknuli ovdje, iliti moderna rvacka prehrana vulgaris, i jede voće možda jednom tjedno, umjesto da kupuje sezonsko i domaće voće, izabere upravo bananu kao neki međuobrok! Pa uzela bi im tu bananu i pogodila ih u glavu njome! Ali zaista ljudi, i onda još nezrelu, naravno. Pa brate mili ako imaš u dvorištu neku voćku, trešnju, višnju, breskvu, ili ju susjed ima, ili ju možeš kupiti na pijacu, kud tu nesretnu bananu!? Al ljudi ne znaju. I stalno se ja čudim tom svijetu, život mi je jako dinamičan očito, kako niste razmislili odakle je ta banana došla? Tko ju je ubrao? Tko ju je zasadio? Što je trebalo da ona izraste itd itd… E pa sad će FiggyPiggy da vas prosvjetli haha
Prva stvar, kada vam sljedeći put rukica poleti za bananom sjetite se da taj čin sa sobom nosi ekološke, ekonomske, socijalne i političke reperkusije. Nije to sad nešto posebno za banane, tako je sa svakom vašom odlukom, svakim činom i djelom, svakom mišlju (zakon akcije i reakcije jel), ali za banane biste se začudili koliko su moćne. Banane su namirnica broj četiri na listi temeljnih svjetskih namirnica, a i jedna od namirnica u supermarketima koja nosi najveći profit[1]. Vodili su se ratovi zbog banana, i one su voćno utjelovljenje svjetske izrabljivačke politike, a u isto vrijeme predstavljaju jednu od najštetnijih namirnica za zdravlje našeg planeta. Industrija banana je odgovorna za krčenje i deforestaciju tropskih kišnih šuma (fun fact! Jeste li znali da tropske kišne šume pokrivaju samo 7 posto planete, a predstavljaju stanište za 50 posto svjetskih biljnih i životinjskih vrsta? One su centar svjetske bioraznolikosti i kao što znate, pluća planeta), uništavanje koraljnih grebena, veliko zagađenje raznim kemikalijama i plastikom, enormno iskorištavanje fosilnih goriva, brutalno izrabljivanje siromašnih radnika, mnoge bolesti uzrokovane kemikalijama, ovisnost i siromaštvo tzv „banana-republika“, političke igre moći i malverzacije koje su rušile cijele vlade, korupciju, koncentraciju moći velikih kompanija, otimanje zemlje nativnom stanovništvu i amazonskim plemenima itd itd. Ludilo kako su Ameri učinili te banane voćem brojem jedan, ne samo za Ameriku, nego i za cijeli svijet. 50ih i 60ih se masovno guralo banane kao zdravo voće za doručak, kao međuobrok, doktori su preporučali banane kao zdravu hranu, banane su bile posvuda. I malo po malo, uz veliki trud američkih biznismena i kompanija, posebno United Fruit Company, ljudi su prihvatili bananu kao najvažnije voće. Kada idete kupovati voće, kupujete banane. Uspjeli su nam ih uvaliti, nema šta, a mi se ne pitamo kako i zašto. Šta ti je politika…
I odakle sad da čovjek krene? Dat ću vam samo kratki pregled problema jer su knjige pisane o industriji banana, dokumentarci su snimani… Iako je lakše ne znati, lakše je i manipulirati onima koji ne znaju. A sad, da počnemo… sa čim ću ja početi nego sa ekološkim problemima…
Industrija banana i ekološke implikacije
Eh da su implikacije… kao što svi znate, banane se uzgajaju na plantažama kao monokultura. Takav uzgoj nije postojao nigdje na svijetu prije dolaska kapitalizma, iliti prije dolaska europskih kolonizatora u jugoistočnu Aziju, Afriku i Amerike. Otkad je poljoprivrede, ljudi su uzgajali svoju hranu na malim površinama, da imaju dovoljno za sebe, kao polikulture uz rotaciju biljaka i ostavljanje zemlje na ugar. No otkad su dobile titulu kolonija, u današnjim zemljama trećeg svijeta (ali i u Sjevernoj Americi) počele su nicati plantaže ekonomski najprofitabilnijih kultura kao što su kava, čaj, kakaovac, ali i banane. Plantaže banana znače eroziju tla, zagađenje voda, stvaranje velikih količina otpada, deforestaciju, povećani rizik od poplava, uništavanje staništa biljnim i životinjskim vrstama, uništavanje bioraznolikosti i ravnoteže (globalnog) ekosustava, smanjenje plodnosti tla i povećane potrebe za umjetnim gnojivima, upotrebu kemikalija u borbi protiv bolesti uzrokovanih monokulturnim uzgojem i upotrebu kemikalija u samom procesu dozrijevanja i čuvanja te transporta voća, ovisnost o fosilnim gorivima/neobnovljivim izvorima energije i sve veću potražnju za istima itd itd. Odakle sve to?
Počnimo od činjenice da ako želite podići plantažu banana morate posjeći i spaliti velike dijelove tropskih kišnih šuma. Banane zahtjevaju plodno tlo koje nastaje nakon tog procesa (no taj proces nije nužan da biste uzgojili bananu). Zatim se tlo obrađuje i tako se oštećuje njegov zaštitni pokrov. Zemlja ostaje gola jer se sve druge potencijalne biljke na plantaži uništavaju. Već je to dovoljno za eroziju i smanjenje plodnosti tla. Prije je praksa bila takva da se plantaža, kada se tlo potpuno iscrpi, premješta na nove plodne površine koje su uvjetovane krčenjem novih šumskih predjela.
97% banana na svjetskom tržištu (dakle isključujući one koje se prodaju lokalno u Africi, Aziji i Centralnoj i Južnoj Americi) potječe od jedne jedine sorte, Cavendish. Zvuči kao genetska uniformnost, šta ne? Kada se jedna biljka na plantaži razboli, razboljet će se sve, a kada bolest napadne jednu plantažu, najveća je vjerojatnost da će i druge doživjeti sličnu sudbinu. To se i dogodilo s bolestima zvanima Panama i Crna sigatoka koje nisu bile problem sve do uvođenja masovnog plantažnog uzgoja. Cijele plantaže su morale biti uništene, a da bi se zasadilo nove plantaže bilo je potrebno raskrčiti nove dijelove tropskih kišnih šuma. Da se prošlost ne bi ponovila, uzgajivači su pribjegli velikim količinama raznih kemijskih sredstava (herbicidi, nematocidi, fungicidi) koja djeluju protiv bolesti, preranog dozrijevanja, nematoda itd. Koristi se čak više od 400 vrsta agrokemikalija da bismo na kraju dobili savršenu žutu bananu. Štoviše, nakon pamuka, banana je druga kultura na koju se potroši najviše kemikalija pri uzgoju i transportu (Cohen, 2009) Industrija banana u Costa Rici je odgovorna za 25 do 30 posto uvoza pesticida od cjelokupnog uvoza za cijelu zemlju s time da na tipičnoj plantaži banana 50 do 55 posto novca od cijelokupnih materijalnih ulaganja odlazi na pesticide (vanArsdale, 1991). Dakako, tijekom vremena bolesti i nametnici razvijaju otpornost na „zaštitna sredstva“ te je potrebno upotrebljavati veće količine ili jača sredstva. Velike plantaže se prska iz zraka, no 25 posto pesticida uopće ne završi na bananama nego u jezerima, rijekama i poljoprivrednim površinama (vanArsdale, 1991). Prosječna količina pesticida na plantažama u Costa Rici je 90ih godina iznosila 44kg/ha godišnje u usporedbi sa 2.7 kg/ha za većinu kultura koje se uzgajaju u industrijaliziranim zemljama (Kopetski & co, 2002). Fungicide se zrakom prska 40 do 50 puta godišnje, a nematocide se nanosi direktno na tlo dva puta godišnje dok se herbicide koristi u ciklusima od 8 do 10 tjedana. Sve ove kemikalije su potencijalni karcinogeni, dok nematocidi uzrokuju masovne sterilizacije radnika na plantažama. No kemije nikad dosta, tako da se poslije berbe voće pere u kemijskim kupkama tisabendazola i aluminijeva sulfata koji uzrokuje teški dermatitis (Kopetski &co, 2002), a kasnije tijekom transporta banane treba dodatno zaštititi fungicidima i formaldehidom dok su vrećice u kutijama zapakiranih banana pošpricane insekticidima (Kopetski &co, 2002).
Dakako, nije samo problem u trovanju radnika na plantažama, o čemu će biti riječi u drugom poglavlju, ili u samom prskanju biljaka, već se situacija komplicira time da sve te kemikalije otječu u podzemne vode, tlo, rijeke i jezera kao i u cijeli tamošnji ekosustav. Drenažni sustavi na plantažama odvode pesticide u rijeke i jezera i zagađuju pitku vodu. 90 posto koraljnih grebena na Costa Rici je izbrisano kemikalijama ispuštenim s plantaža banana u obalne vode.
Tlo
Uklanjanje biljnog pokrova s tla izlaže tlo eroziji vodom (khm… torpske KIŠNE šume)i vjetrom. Velike količine kiša uzrokuju brže otjecanje nutrijenata iz tla te tako dodatno pospješuju iscrpljivanje i osiromašenje tla. Takvo tlo bez korjenja biljaka i pripadajućih mikroorganizama ne može više dobro upiti vodu koja sada otječe izazivajući eroziju i sedimentaciju u rijekama. Dakako, erozija nije jedino čime se tlo na plantažama uništava. Kao i svaka monokultura, banana zahtjeva određene minerale i nutrijente i njih izvlači iz tla uzrokujući disbalans u sastavu tla, a pošto nema drugih biljaka i prirodnih načina kojima bi se tlo inače vratilo u ravnotežu, ono ostaje puno gore kvalitete ili se potpuno osiromašuje. Često se isušuju močvarna područja da bi se tlo pripremilo za plantaže. Takva praksa uzrokuje snižavanje razina podzemnih voda. Ako ste čitali članak o zelenoj revoluciji u Indiji, onda ćete se sjetiti da snižavanje razina podzemnih voda znači i snižavanje razina vode u bunarima te dostupnost pitke vode okolnom stanovništvu. Potoci i rijeke koji teku kroz plantaže postaju kanali (kao što je naša draga Sava u Zagrebu pa onda kada dođe do poplava, oh vidi čuda!) čime se ubrzava vodotok i na kraju količina vode koja izlazi sa plantaže što uzrokuje poplave u donjim tokovima rijeka. Tlo ostaje toliko zagađeno nakon plantaže da ga više ne možete ni za što koristiti. No to nije slučaj samo sa plantažama banana, tako je sa svim monokulturama i intenzivnom industrijskom proizvodnjom namjenjenom tržištu.
Bioraznolikost
U Costa Rici širenje plantaža je uzrokovalo gotovo izumiranje 18 vrsta drveća. Možda vam se to ne čini puno, ali zamislite kolike bi posljedice bile da izumre kukuruz ili krumpir, ili riža. Moguće je da je upravo to drvo bilo toliko važno za neku biljnu ili životinjsku vrstu. Prisjetite se samo domino efekta kojeg može izazvati nestanak jedne vrste u ciklusu međuzavisnosti, a hvala bogu u povijesti naše civilizacije imate primjera koliko želite. Intenzivna primjena pesticida djeluje i na bioraznolikost. Nematocidi su veoma otrovni ne samo za ciljane vrste već i za ribe, price, reptile, pčele, stoku itd čemu svjedoči i veliki pomor riba nakon primjene pesticida i velikih kiša (Kopetski &co, 2002). Na plantažama više nećete vidjeti nikakve životinje i čuti pjev ptica.
Otpad
Industrija banana proizvodi više otpada od bilo kojeg agrikulturnog sektora u zemljama u razvoju; na svaku tonu banana dolaze dvije tone otpada (Cohen, 2009) Ako ste vidjeli kako se uzgajaju banane, sigurno ste primijetili one silne vrećice prekrivene pesticidima kojima se omotavaju buntovi banana da bi ih se zaštitilo od insekata. Sve te vrećice se ili spaljuju ili ih se ostavlja na otvorenim smetlištima, ili ih se samo ostavi na plantažama. Spaljivanje vrećica natopljenih pesticidima ne zvuči kao najmudrije rješenje, a bogme nisu ni kornjače u oceanima najsretnije dok se guše plastičnim vrećicama za koje misle da su meduze (pogled na cover sliku na FB stranici FiggyPiggy sirova hrana, molim). Dakako, velike kompanije pokušavaju naći rješenje kako ponovno upotrijebiti te vrećice te rade od njih plastično drvo ili ograde (Kopetski &co, 2002) no to opet ne mjenja činjenicu da su i ti produkti toksični i sigurno ispuštaju otrove u okoliš. Također, tu je puno biootpada s plantaža koje se samo odvozi na velika smetlišta. Da taj biootpad nije zagađen kemikalijama mogao bi se napraviti dobar kompost, no ovako je upitna kvaliteta tog komposta. Kad se ne radi kompost onda se sve samo ostavlja da trune i ispušta kemikalije i otrove u tlo i vode.
Eto za sad toliko, možda u međuvremenu ubacim onaj polu-napisani post, vidjet ću kako mi dođe. Do tada, pojedite marelicu, trešnju, breskvu… ima ih sad. Izbjegnite tu bananu ako i kad možete. Znam da je najjednostavnija, ali danas kada imamo toliku moć na globalnoj razini, moramo naučiti i razmišljati na takvoj razini. Nismo stvoreni da tako razmišljamo, ali sami smo si zadali nove okvire u kojima moramo naučiti djelovati, pa bilo tako za stalno ili dok se ne vratimo u neko nama prirodnije stanje. Stvari na našoj planeti su poput igre domina, kada jedna pločica padne, past će i sve ostale.
Do sljedeći put, Vaša Figgy p.s. nije nam baš neka godina za rane smokve…kmeč p.p.s. reference stavljam na kraju serije
[1] http://www.scq.ubc.ca/global-issues-for-breakfast-the-banana-industry-and-its-problems-faq-cohen-mix/