No, ajmo ispočetka… vratila vam se ja iz Danske, sa Fresh Food Festivala. Iskustvo putovanja, upoznavanja novih ljudi i novih situacija, pa bilo i ovako „sterilno“ kao organizirani festival, vas vraća u stvarni svijet. Pod „stvarni svijet“ ne mislim ovaj šou za koji govorimo da je stvarni svijet, već na ono istinsko shvaćanje života i sebe. Daje vam hrabrost, vjeru u sebe, mijenja perspektivu i djeluje kao plodno tlo za rast, odnosno vraćanje sebi. Susreti s nekim ljudima su me potakli da zagrebem još dublje u temu, suočim se s onim što mislim da sam ja i shvatim da to nisam ja. Hah, koje spoznaje, a još ni ne meditiram haha…
Facebook može biti odlično sredstvo prikupljanja i dijeljenja informacija, no prije nego podijelimo „informaciju“ zašto se ne bismo pitali sljedeće pitanje: „Zašto dijelimo tu informaciju? Što očekujemo od toga? Što ako ju ipak ne podijelimo?“ Većina postova, odnosno informacija koje dijelimo su „ego boosteri“, morate to priznati. Ali što je ego uopće? Prije sam ga zamišljala kao nešto što pokušava biti superiorno, voli se kititi i pokazivati, kao nešto veliko i prijeteće s negativnom konotacijom. Znate ono kad ekipa mora kupiti najskuplji auto i odjeću da bi se pokazala, a ima minus na računu ko…pa Hrvatska… uglavnom, valjda ste shvatili na što mislim. U jednom trenutku bih rekla da je to ego. Ego je bio nešto loše čega se moramo riješiti. Sada kada razmislim o tome, bez osuđivanja (jer samo ego osuđuje), ego je samo potreba za priznanjem. On nije ništa gadno i napuhano na steroidima, i ljudi to ne rade jer se osjećaju superiorno (ili se žele osjećati superiorno… dobro, to možda malo, ali to nije dubinski razlog) nego samo zato što žele biti priznati; „hej tu sam, postojim, molim te primijeti me i daj mi razlog da postojim (jer sam toliko udaljen od sebe da trebam druge da bi potvrdili moje postojanje).“ Možda ovo vrijeđa nečiji ego, ali pokušajmo prijeći preko barijera koje smo si postavili civilizacijskim normama i priznati si da sve što radimo radimo samo da bi nas netko volio; samo zbog potrebe za ljubavlju. Imam mali problem s tom riječi jer su njeno značenje, odnosno asocijacije i osjećaji koji se javljaju pri pomišlju na tu riječ, obojeni civilizacijskim/društvenim standardima koji su potpuno krivi i ne podržavaju život.
Eto sad mi je palo na pamet! Ništa što radimo na podržava život; naša uvjerenja ne podržavaju život! Podržavanje i održavanje života je temelj na kojem priroda funkcionira. Život se održava i podržava ljubavlju. Mi gledamo na ljubav i emocije kao na nešto za slabiće; svi znamo da ako želimo biti jaki i neovisni, ako želimo da nam se ljudi dive i poštuju nas, ne smijemo pokazivati osjećaje. Hell, ne smijemo ih ni imati! Ako nekoga volimo, otvaramo si prostor da budemo povrijeđeni, da nas ta osoba napusti, prevari, izigra… Jao, pa lupila bi nas sve kolektivnom lopatom! Krećemo od krivih pretpostavki! Društvo predstavlja ljubav kao igru ega, a ona je sve samo ne to. Onaj tko voli ne može biti povrijeđen i izigran. Ljubav nije ovisnost i potreba našeg ugroženog bića za priznajem. Nemamo pojma što je ljubav jer ju nismo iskusili! Ona ne postoji u našem društvu, a ako ne postoji što će onda podržavati život? Sunce ne sja jer nešto očekuje od nas, kiša ne pada jer očekuje da joj se divimo, zrak nije tu da bismo ga mi disali i onda postali inženjer jer on to želi od nas. Da imaju uvjete pod kojima nam se daju, mislim da bismo brzo nestali s lica Zemlje. Umjesto toga oni su tu i njeguju život. I meni se samoj nameće milijun „logičkih“ pitanja, ali mislim da sam na nekom dobrom tragu… nešto mi govori da je to bezuvjetno bivanje, odnosno ispunjavanje svoje svrhe upravo ta ljubav, ili šta god… Ta neka sila koja podržava život. E da! Znam! Primjer! Dakle, ako dobivate tu silu, vi rastete, bivate sretnima i na kraju ispunite svoju svrhu; kao biljka koja dobiva sve što joj treba da naraste. E sad, dijete treba tu silu da bi raslo, da bi se razvilo u osobu koja treba biti. Kada roditelji (kao i svemir koji nam daje uvjete za rast i razvoj…a u isto vrijeme smo i njegova djeca, njegov produžetak... ok komplicirano je...možda...bear with me…) pružaju djetetu bezuvjetnu ljubav, ono raste u svakom smislu i razvija se u zdravu osobu koja zna svoju svrhu jer je spojena sa tom silom, mudrošću, čime god, koja održava sve. To dijete ima slobodan pristup intuiciji i tom izvornom znanju koje nam je svima dano jer smo dio postojanja i ono zna; zna sebe. Ono je jako, hrabro, neovisno, nosi u sebi tu silu i cvjeta. E a kada se razna uvjetovanja upletu u odgoj pa ćaća želi da dijete bude ono što on nikad nije uspio biti, školuje ga, hrani, brine o njemu s tom namjerom u glavi (naravno, to ne mora biti svjesna namjera, često ni nije, već se nalazi duboko u podsvijesti), onda nastaju problemi. Ako dijete ne ide željenom stazom, roditelji su povrijeđeni, govore mu kako se bi ili ne bi trebalo ponašati, što je loše, a što je dobro i kada se dijete ne ponaša u skladu sa zadanim normama, biva kažnjeno, odnosno zakinuto za odobravanje i potvrdu; zakinuto za onu silu koja mu treba da bi raslo. Zamislite dijete, odnosno sve nas, kako smo usmjeravani kroz život i kako moramo ispunjavati tuđa očekivanja i želje koji se kose s onime što mi duboko u sebi osjećamo. Prvo ćemo izgubiti tu vezu sa sobom jer nas cijelo vrijeme odvraćaju od nas samih, pa ćemo početi ispunjavati tuđa očekivanja nadajući se potvrdi i odobravanju te postati ovisni o njima jer nam oni postaju jedina smjernica u životu.
I onda stvorimo društvo, odnosno sistem koji isto tako funkcionira jer je sistem, odnosno društvo, refleksija pojedinca, koji ne podržava život! Ne podržava rast. A kada pogledate stanje u kojem jesmo, mislim da je prilično jasno da se život ne podržava (bolesti, ratovi, glad, sumanuto iskorištavanje resursa, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta itd). A zašto se ne podržava? Jer nema sile koja ga podržava, ostala je negdje iza svih uvjetovanja i nerazumijevanja. Eto, zato sve ide kvragu… ne zato jer je kapitalizam sranje, on je samo materijalizacija ljudske svijesti, kao i sve ostalo.
Dakako, nisu roditelji krivi, oni samo žele da njihovo dijete bude savršeno i sretno, no stvar je u tome što ne znaju što znači sreća. Nisu dobili bezuvjetnu ljubav koja bi im omogućila sreću i rast. Kako ćete nekome dati ili govoriti o onome što niste iskusili? Nikako! Kako da ti dam ljubav kada ju nisam iskusila? Kako da ti prenesem to što nisam sama doživjela? Mogu pokušati prenijeti ono o čemu pričaju ili ono što sam naučila da je ljubav, ali to će biti ili moja interpretacija ili interpretacija nekog drugog tko je čuo o ljubavi, a nije ju iskusio. Pa se to tako prenosi generacijama i dobijemo nešto sasvim stoto. Sve to „znanje“ koje naše društvo ima i koje prenosi mlađim generacijama… ma piš' ga v rit(!), moj bi dida rekao… ako nije znanje iz iskustva, ne zanima me. Blebećemo o nečemu kao papige, a nemamo pojma. Ha! Kako je sve povezano, isss kako sam ovo dobro skinula haha. Zakoni koji vrijede u svemiru vrijede svugdje, pa čak i u našem ekonomskom sistemu. Ako ste se izgubili u mojim asocijacijama… referenca je na jedan od postova u kojem sam rekla da nema smisla slušati nekoga tko vam priča o sirovoj hrani ili bilo kojem učenju, a nije to iskusio. Ta osoba vam ne može prenijeti znanje jer ga nema. Isto kao što vam roditelj ne more prenijeti ljubav, barem ne onu pravu, jer ju nije dobio i iskusio. Prenosili su nam samo ono što su njima njihovi roditelji dali pod tim nazivom.
Uh… ovo je bilo samo objašnjavanje koncepta ljubavi, da znate na što mislim kada kažem ljubav iliti sila. Samo se sad moram prisjetiti u kojem sam to točno kontekstu pisala pa da mogu nastaviti haha…. (scrollanje gore u tekst)…. … … … Ahaaaa ego i ljubav. Da… dakle, sav taj Facebook razvrat i bilo koja forma tzv. „ego-tripanja“ jer ustvari potreba za odobravanjem, odnosno potreba za ljubavlju, odnosno potreba za tom silom koja će nam omogućiti rast. Razmislite kako se osjećate kada dobijete „lajk“ na fejsu… rastete, šta ne? Sljedeći slika, ili status sigurno neće biti neki koji neće generirati odobravanje. Čak i kada idemo alternativnim putem, tražit ćemo potvrdu svog životnog stila, potvrdu sebe, samo ovaj put od manje grupe ljudi, ali opet ćemo tražiti potvrdu; potvrdu da nešto vrijedimo, da smo na dobrom putu, da nas netko podržava. Navikli smo se oslanjati na tuđe reakcije i time stvarati sebe. Doslovno. Još jedan začarani krug.
Ovo je trebao biti post o ovisnosti o hrani, ali doći ćemo i do toga. Osim toga, mislim da već sada možete nazrijeti neke poveznice, ali ako ne, čitat ćete u nastavku. Ovo je bio potreban uvod jer mi nema smisla pisati o ovisnosti o hrani ako ne tražim pravi uzrok. I onda tražeći uzrok odem na novu temu. Tako je izgledalo i moje pisanje diplomskog… no, kada znate uzrok, možete liječiti bolest. Ublažavanje simptoma je out, nemamo vremena za to. Jel kužite kako se sve nekako brže događa? Klimatske promjene, izumiranje vrsta, promjene u ljudskom društvu i ljudskim tijelima… a um i svijest nam stoje na mjestu ili nazaduju. Vrijeme je da ubacimo u brzinu, jer tko ne bude mogao pratiti novi ritam, ostat će pozadi. Još jedan prirodni zakon govori da opstaju oni koji se mogu prilagoditi, a mi trenutačno imamo dva izbora: prilagoditi se današnjem društvu i razboljeti se i umrijeti od stresa i nezadovoljstva ili vratiti se sebi i prirodnim zakonima. Pa vi birajte… nema između.
Nastavak slijedi…
Iliti kako bi Frank Zappa rekao…