Uspijevam se nekako dovući do stana proklinjući nepostojeći javni prijevoz, i skljokam se u prazni krevet. Nakon gotovo mjesec dana sam napokon sama sa sobom i svojim, ili trenutačno posuđenim, mislima...koje ne stignem doživjeti od umora.
Provela sam cijeli dan solo u pokušaju hvatanja sna, neprekidnom češkanju (thanks komarci) i nevjerici da mi čak taj bolesni otok nedostaje. Možda. Možda to nije prava riječ. Još nisam sigurna. A i možda nije otok, nego neki ljudi. Možda koncept, kako je novostečena sestra po ludosti rekla. Obonjan... koji savršeni primjer projekta koji zvuči jebeno u teoriji, a u stvarnosti je rasulo. Dno.
Tražeći slike po facebooku, osjetila sam svu moć internetske manipulacije. Valjda su gosti bili toliko zbedirani onime što su zatekli na otoku s obzirom na ono što im je obećano, da ih je bilo sram stavljati stvarne slike da se ne bi osramotili pred prijateljima jer ipak su masno platili ovu priču. Ili to možemo gledati iz drugog kuta: možda su samo pozitivci koji uvijek gledaju na bright side of life. Ipak, Britancima samo daš malo sunca i mora i oni su sretni. A mi stalno neš prigovaramo... Hrvati...
Kako god bilo, malo je zabrinjavajuće imati na umu da kad god tražiš mjesto za putovanje možeš zateći nešto potpuno drugačije od onog kako se predstavlja. No, i ja se čudim kao pile glisti... to je samo (pre)slika doba u kojem živimo. Još uvijek je forma važnija od sadržaja; još smo uvijek površni.
I to je jedna od stvari koje sam naučila na otoku, i koje sam naučila o sebi; većina ljudi je vrlo površna, obično zbog straha od neprihvaćanja i odbijanja, a i oni za koje misliš da imaju potencijala se još uvijek skrivaju iza obrambenih zidova. To mi je postalo ful dosadno, pa sam se razveselila kad sam shvatila da moji bivaju sve manji i da me uopće nije briga. Strah je out, laži su out i obrambeni zidovi su out. So last century... Puno je zabavnije razvijati odnose s ljudima kada se možeš u potpunosti izraziti i biti iskren i kada te nije briga za ishod. Možda je to lakše u izoliranoj i maloj zajednici kao u ovoj na otoku... u biti, ne možda, nego sigurno...
U svim tim otočkim odnosima sam se uvjerila da je očekivanje najveći neprijatelj; kako osobi koja očekuje, tako i onoj od koje se očekuje. Pa sam stoga odlučila čvršće kultivirati tu vrlinu ne-očekivanja. Blago meni s mojim odlukama...
Svakako, kada ne očekuješ, dobiješ puno više...od očekivanog...
...i stvoriš mjesta za iznenađenja. A iznenađenja su zabavna. Osim toga, ne-očekivanjem dopuštamo drugoj osobi da se slobodno izrazi, a i opet se vraćamo na zlatni savjet odozgora: ne čini drugome bla bla... jer stvarno, zar želimo da od nas neko očekuje stvari koje ne možemo ili ne želimo ispuniti? Ja znam da ja ne želim.
Sada kada se mogu odmaknuti od cijelog otočkog života i pokušati ga sagledati i procesuirati, vidim koliku promjenu donosi samo iskustvo. Malo sam dramila oko toga kako neću imati internet, kako ću napustiti svoju „praksu samorealizacije“ kroz određene metode i sve to, ali sad vidim koliko mi je nedostupnost internetu koristila u promjeni. Učiti se može na razne načine, a svako iskustvo je materijal za učenje. Čak mi je ta izolacija i koristila jer sam se mogla u potpunosti posvetiti onome što se događalo na otoku, kao i ljudima tamo. Super mi je kako u svakom putovanju, odnosno u svakoj promjeni okoliša, možemo potpuno uroniti u taj okoliš zaboravljajući sve ostalo. Zato se nisam javljala nikome. Što možda i nije najkul nekad, ali bilo je potrebno.
Promjena koja se događala je tada bila neprimjećena i suptilna, ali sada vidim da nisam ni blizu ista osoba koja je 22.7. stupila na obonjansko tlo haha.
Također, imala sam tu čast dati otkaz i odlučiti cijeniti sebe, svoj trud, vrijeme i znanje. A i dan nakon davanja otkaza je totalni vrh; bilo nam je predobro haha. Nakon veoma neugodnog poslovnog odnosa, nepoštivanja i svega što je išlo uz to, od strane tzv „šefa“ (khm khm) jedan dan pravim ja sirovu tortu od limete, koja je ispala jebeno btw (za one koji ne znaju, išla sam na Obonjan raditi kao raw food chef), zaglađujem kremu kad mi dođe misao da moram dati otkaz... i to taj isti dan. Znači, nema više pregovora, razgovora, objašnjavanja i moljakanja: „aj bok, idem.“ Ušla sam u posao s tom osobom iz očaja, opet, iako nemam dobra iskustva otprije; znala sam da radim istu grešku iz istog razloga kao i prije, ali sam ju svjesno napravila (čitaj, opet pare).
Ako me nešto otok naučio onda je to raditi s onim što imaš. U početku nisi baš sretan, ali kasnije vidiš da ustvari i imaš materijala to work with. Ako nemaš, onda je vrijeme za mijenjanje sredine. Simple as that.
O da, i još se nekoliko značajnih promjena dogodilo, ali da ne bude too much svega, to u novom postu.
Etoga, I'm back bitchez, znam da sam vam nedostajala ;)