Zahvaljujući „muci po poslu“ koja je trajala tri mjeseca, oslobodila sam se jednog straha koji me držao zadnje 4 godine. Znam da će se mnogi pronaći u njemu, željeli to priznati ili ne. No, nije ni bitno. Radi se o strahu od masnoća. Ono, "fat you eat is the fat you wear", 80-10-10, niskomasno, ajme meni masnoće će ti napraviti ne znam što i sve ostalo što ljudi govore po Internetu...i knjigama. Naravno da godine svakodnevnog jedenja hrpe masnoća neće donijeti najbolje rezultate, ali to ne znači da su masnoće štetne. Nije ni voće super kada jedete hrpe nezrelog ili uvoznog tropskog voća. Radi se o tajmingu i količinama.
Ja sam ove zime iskusila sljedeće stvari:
- Masnoće nisu zle.
- Kao ni kuhana hrana.
- Stres je.
- Stres nastaje kada radim ono što se „mora“ jer svijet tako funkcionira.
- Ako mislim da moram ići lijevo dok svi idu desno i govore da je desno jedino moguće i ispravno, ja moram ići lijevo.
- Idem lijevo.
Zato...kad god se uhvatim neke ideologije trebam dobiti štapom preko leđa. Nadam se da je gotovo s time. Vegan nisam, sirovi vegan nisam, nisam ni 80-10-10 ni low-fat. Onako sam kako mi kaže intuicija. To je jedino ispravno za mene u tom trenutku...
Iskustvo nas mijenja i uči. Promjena je korisna. Više ne vjerujem ni u neko generalno (raw food) znanje o zdravlju i prehrani, pogotovo ne ono koje se u nekom trenutku kosi s mojom intuicijom. Naravno, da bi intuicija mogla dobro raditi trebamo se prvo osloboditi sve ideologije i vjerovanja. Ideologije i uvjerenja nikad nisu naši već proizvod vjerovanja i uma nekih ljudi prije nas. Iako će se nekome tako činiti, ne napadam 80-10-10 ideologiju, ali mislim da moramo biti oprezni (ovo ću valjda ponavljati u svim tekstovima) jer vidim da je sad to na našem području postala raw food elitistička spika i znam ljude koji su se dobro zeznuli na tom „programu“. 80-10-10 u ljeti je super, u zimi je nemoguć. To je činjenica. Tvrdoglavo furanje te ideologije zimi je prkošenje prirodnim procesima i tijelo to osjeti. Ako se osjećate dobro, odlično. No čim vam je zima, mršavite, izgledate ne baš najbolje i slično, možda biste trebali razmisliti o promjenama. Ako se smrzavate i silite se da jedete voće, pojedite si oras. Ako se osjećate loše, ne, nije sve slavni detoks. Ta mi riječ već izlazi na uši, iskreno. Isto kao i sirova hrana, zdrava hrana, toksičnost neke druge hrane, opasnosti od soli, začina, masnoća bla bla. Na žalost svijet zdrave hrane se bazira na istim principima na kojima se bazira današnji sistem u kojem sve teže živimo, a jedan od tih principa je strah. Stalno neke zabrane, upozorenja, otrovi, opasnosti... Po tome zdrava hrana postaje isto što i bilo koje današnje uvjerenje koje ne dopušta ljudima da budu slobodni misliti, osjećati i iskušavati vlastite mogućnosti.
Unutar ovih pet godina brijanja po zdravoj hrani sam naučila sljedeće:
- Psiha je broj jedan. Nema ništa jače od nje.
- Što se hrane tiče, bitno je da je sezonska, cjelovita i organska.
- Svako „učenje“ koje je isključivo i koje se nameće kao jedino ispravno je krivo. A njegov tvorac ima problema s egom.
- Svako prijanjanje i slijepo držanje za neko učenje odražava naš manjak vjere u sebe.
- Svatko od nas zna što je najbolje za njega. Ideologije, učenja, ego, lažno znanje i sve ostalo što spada u tu kategoriju djeluju kao povez na našim očima.
Vjerujem da vas većinu zanimaju priče o hrani pa ću vam tu prvu ispričati. Kratko.
Vrijeme donosi iskustvo. Dobro je voditi blog od početka i dijeliti svoja iskustva, samo ih nije dobro uzimati kao finalna ili kao jedinu istinu. Ona jesu istina za vas u tom trenutku, ali za godinu dana neće biti. Ne znam koja je ovo zima „na sirovom“, možda četvrta, možda peta, nije ni bitno; bitno je da su me okolnosti natjerale da se ostavim ideologije i „krenem u nepoznato“. Haha, kretanje u nepoznato s masnoćama, blesavo, ali je tako. Ove zime sam jela masnoće svaki dan, što u zadnje 4 godine ni u ludilu ne bih napravila, i to je bilo baš ono što mi je bilo potrebno. Voće je izgubilo svoj potencijal i osjetila sam prazninu u plodovima koji su ubrani vjerojatno ne pretjerano zreli i stajali mjesecima. Moj organizam je trebao nešto što ga može nahraniti, a to je bilo svježe zelenje i masnoće (i korabica): većinom orasi, tu i tamo avokado i indijski oraščići. Probava je, za čudo, reagirala odlično na masnoće i nije bilo nikakvih „nuspojava“ koje bi očekivala prije koju godinu ili nekoliko mjeseci. Što će reći: da je problem u masnoćama, bio bi problem i u probavi. Ili bi se razboljela. Ali nisam. Samo psiha, ništa drugo.
Što dalje idem to hrana ima sve manji autoritet. Ljudi su zdravi i dugovječni i na kuhanoj hrani (uz puno svježe, sirove, naravno), čak se ni životinje i insekti kao hrana nisu pokazali kao problem, a i zrak i sunce su sasvim dovoljni po nekima. Pravilo je da je hrana lokalna, svježa, zrela i cjelovita, a to je vjerojatno i jedino pravilo „zdrave hrane“, ostalo su nijanse. Nije mi drago jedenje mesa, ali neću osuđivati zajednice koje žive u razumijevanju prirodnih procesa i sustava, a (ponekad) jedu meso. Neću osuđivati nikoga, bez obzira na njegove izbore, ali nikad neću biti pobornik industrije niti uzgajanja životinja za hranu. Industrija (pa čak i veganska industrija) će mi uvijek biti manje draga nego Aboridžin koji je pojeo kengura. Ako to nekoga vrijeđa, to je njegov problem. Industrija ubija puno više nego on. Sirova hrana je prekrasna i voće je prekrasno i ona će uvijek biti superiorna, ali kada pomaže ekosustavu iz kojeg dolazi, ne kada ga uništava. Kada ga uništava onda dolazi iz industrijske poljoprivrede, proizvodi se za tržište i predviđena je da stoji mjesecima u skladištima, kontejnerima i policama supermarketa, a da pritom izgleda svježe. Svi znate što to znači. Ne zvuči superiornije od domaće buče, krumpira ili batata.
No, da sad ne idem u filozofije... najvažnija stvar je to da je naš um jači od hrane. Može više nego mislimo. Puno. On nadilazi materiju.
Tu završavam.
Dosta opsesije hranom. Budimo kao djeca; pojedem da ne bi bila gladna i da se mogu dalje igrati. Nakon jela zaboravim što sam pojela. Probajte, oslobađajuće je.
Na kraju, ne moramo se nikome opravdavati niti ispunjavati bilo kakve kriterije bilo koje ideologije. Ne moramo ništa što ne želimo ili što nije ispravno za nas u tom trenutku. Nije bitno što drugi misle o nama jer to ionako nema veze s nama. Ali je bitno što mi mislimo o sebi.