Spoznajna tri dana, čovjek ne može sebi doć...
Svijetlim k'o mica na slici... Ponovno sam otkrila sarkazam, so bear with me for a while...
U ovom postu ću vam opisati zadnji dan prosvjetljenja, a onda ćete dobiti prva dva dana na uvid da vidite kako je proces tekao. Smiješno je što je zaista bio instant proces od tri dana, jedan za drugim. U ovom trećem danu pokušat ću vam opisati situaciju i onda kratko izložiti spoznaju. Koja je bitna, ali mi je zanimljiviji proces i tok misli. Kužite koliko je put uzbudljiviji od cilja... Zato će se miješati malo spoznaje i tok misli unutar sva tri dana, pa stay tuned!
Dan 3.
Život je promjena. I stvari se stalno mijenjaju. Tu i tamo uspijemo vidjeti jednu od tih promjena, bilo to zato što smo dio nje ili zato što je prominentnija od drugih. Jedna od tih promjena je nešto što bih ovako na prvu i s dozom namjernog sarkazma nazvala neo-hippie ili neo-newage pokretom kojeg karakterizira povratak prirodi, zdrava hrana, „čišćenje duha i tijela“, „duhovnost“ i self-help (i sve vezano). Veliku ulogu u tome svemu igra Internet koji je ustvari omogućio i djelomično uzrokovao nastanak tog vala. Uzrok je u isto vrijeme i lijek. Dakako, nije jedini uzrok, ali je definitivno jedan od. Svi uzroci i posljedice su međusobno usko vezani pa je teško izvući jedan od i tvrditi da je taj „krivac“. No, da se vratimo... internet nas opskrbljuje s gomilom informacija koje iskorištavamo u skladu s našim kapacitetom, odnosno trenutačnim osjećajnim i mentalnim stanjem.
Oni, među njima sam i ja, se sad pokušavaju okrenuti nekom drugačijem životu koji im neće biti traumatičan kao gore navedeni. I sad, mi smo počeli slagati neku svoju priču i ideologiju, ali u svemu tome smo zaboravili jednu bitnu stvar: vučemo stare obrasce i kroz njih kreiramo „novu budućnost“. Kreiramo ideale i uvjete. Moj bi ćaća rekao: isto sranje, drugo pakovanje. Pardon my French. Tako dobijemo današnji neo-hippie pokret koji se jako dobro ispoljava na društvenim mrežama. Nemojte me krivo shvatiti, i moji obrasci su tu i ja još uvijek mislim da moram biti savršena i da moram puno toga ispuniti da bih ZASLUŽILA živjeti. Isto tako civilizacijski spomenik mišljenja da moram ispuniti „svoje“ ideale (koju ustvari nisu moji) da bih se mogla voljeti još uvijek stoji čvrsto i ponosno na vrhu planine mog postojanja. Srećom vjetrovi sve jače pušu pa se i on polako klima. Buahahahhahaha! Kad padne, svi kod mene na tulum :D
Dakle, obrasci... možda to gledam kroz naočale svog civilizacijskog spomenika pa brijem, možda su svi prosvijetljeni, slobodni i produhovljeni (no iskustvo mi govori da nije baš tako); ali uzmimo kao premisu da ipak nisu. Jer se rimuje. I da nose isto takve obrasce kojih su manje ili više svjesni i s kojima se pokušavaju izboriti. Ima tu mnogo ljutnje i zamjeranja današnjem sistemu, roditeljima, društvu, obrazovnom sustavu, you name it. S jedne strane dakle imate ogromno zamjeranje jer smo napokon uspjeli vidjeti koliko nas je sustav oštetio i s druge imate ideal kojem stremimo.
Koji bi to ideal bio? Ideal je jednom riječju sreća. Ovisi tko je kakvu (duhovnu) literaturu čitao (znam, ide me sarkazam) i kako shvaća stanje sreće, tako ju i definira, ali uzmimo da ona znači ljubav prema sebi i svemu ostalome. To bi bila neka najopćenitija definicija za koju bih ja rekla da je sreća, ali dat ću si primijetiti da tu spadaju i „čistoća tijela i uma“, bretarijanstvo, spiritualno bratstvo i jedinstvo (haha, ova mi je dobra), (sirovo) veganstvo, otpuštanje, praštanje i slične fraze i idali, ali ne kao ciljevi, nadam se barem (tj pretpostavljam), već kao načini dolaska do sreće. Dakle, hipi spike. Sve bi to bilo lijepo i krasno i držali bi se za ruke i trčali po livadi da ispod svega ne stoji D OBRAZAC. Onaj mentalni papirić kao neki formular na kojem imate sljedeće:
Ideal: ________________________
Uvjeti potrebni za ispunjenje ideala: _______________________________
Nagrada koja dolazi s ispunjenjem: ________________________________
Kazna koja dolazi s ne ispunjavanjem ideala: ________________________________
Probajte ispuniti ovaj obrazac s bilo kojim idealom koji pokušavate dostići i shvatit ćete da su nagrade i kazne uvijek slične, da ne kažem iste. Ja znam da kod mene jesu. Uzmimo za primjer ideal duhovnosti što god on značio, ali mu danas većina nas teži. Ispunit ću obrazac za njega.
Uvjeti potrebni za ispunjenje ideala: čistoća tijela i uma (sirovo veganstvo, post, zahvalnost, afirmacije, meditacije itd)
Nagrada koja dolazi s ispunjenjem: prihvaćanje i ljubav ostalih članova „vrlog novog svijeta“
Kazna koja dolazi s ne ispunjavanjem ideala: nepripadanje zajednici, osuđivanje, spoznaja da nismo dovoljno dobri ili sposobni, povratak u svijet u kojem ne možemo više živjeti
I ja sam toliko htjela biti Buda, ali sam shvatila da još nije vrijeme i da Buda nije ideal kojim trebamo težiti niti bi on to htio. Ustvari, taj self-help i new-age koncept toga da budete „najbolja verzija sebe“, da se usavršavate i poboljšavate nije ništa drugo do europska ideologija „obrade i poboljšavanja“ zemlje koja nas je dovela do ovakvog stanja u kojem se nalazimo. Nema ničega što moramo poboljšavati, zemlja je uvijek bila dovoljno plodna i dovoljno „dobra“ samo ljudi nisu znali vidjeti u kakvom se ekosistemu nalaze i koje su njegove mogućnosti. Neš ti brate u Sahari saditi rižu. Ali ljudi hoće pa hoće. Tako hoćemo i poboljšati sebe, dostići taj ideal i onda patimo.
Ne želim reći da se trebamo z.... u... umalo zajeb... šta su ti usađena uvjerenja i obrasci... htjela sam napisati da ne želim reći da se trebamo zadovoljiti postojećim i da ne trebamo težiti za većim... ali ustvari sam to htjela napisati. Da. Trebamo biti zadovoljni s ovim kakvi jesmo upravo sada i ne trebamo težiti za „većim“ misleći da sada nismo dovoljno dobri. To linearno mišljenje nam je totalno pomutilo razum. Hajdemo bolje reći da je sve horizontalno. Horizontala je opuštena i kul. Recimo da se radi o bojama ili oblicima koji se pojavljuju na istoj razini. I svi su drugačiji. Osim drugačijOSTI nemaju značenje. Ne postoji bolji ni lošiji. Prirodno je da smo otvoreni promjeni kada nismo zakočeni (pa nekad i kada jesmo) i kada smo zadovoljni. Tada slobodno i lako mijenjamo oblike i boje i obogaćujemo svoje iskustvo. I tako se događa ekspanzija. Postajemo mudriji i sretniji. Kada težimo za nečim boljim onda priznajemo da nismo dovoljno dobri. Uvjetujemo se i kočimo ekspanziju. Svi znamo da kada nešto jako želimo, kao da nam život ovisi o tome, dosta često baš to ne možemo postići. Sve se uroti protiv nas. A kada odustanemo ili napokon zaboravimo na to, evo ga! Došlo bez truda. Postoji granica između akcije i grčevitog truda...
No, da nejdem sad u to, vratimo se mi na ideal. Sve što smo ikad trebali i što ćemo ikad trebati je zaista tu. Sigurna sam u to, samo i meni obrasci znaju...zadirati u zdrav mozak. I onda misliš da moraš napraviti nešto da bi postigao nešto. A ustvari ne moraš ništa. To je paradoks života. O njemu nekom drugom prilikom...
Kako smo zaglavili u obrascima mislimo da moramo ispuniti sve uvjete da bismo dostigli ideal, i onda kreće fešta na društvenim mrežama, svi prosvjetljeni statusi, spoznaje, ljubav brate mili frca na sve strane. Kako, srećom, imam dosta dobru intuiciju, s jedne strane vidim o čemu se tu zaista radi, a s druge osjećam svoje i uvjetovanje i onda bi bacila komp i sve u PM i ne palila fejs više nikada u životu. Tako sam ja prvi dan doživjela svjetsko razočaranje i gunđanje „koji je bog svim tim ljudima i odakle ta potreba za kreiranjem tog savršenog fejsbučkog identiteta“, drugi dan, nakon pisanja posta o tome (koji ću objaviti nakon ovog...o da, hoću) sam otkrila demotivational movement koji je unio radost sarkazma i šale u moj život haha (love ya!) i koji mi je otkrio neke stvari i olakšao težak životni teret (vidite kako je sarkazam super) da bi na kraju, treći dan razgovarajući s frendicom, čudom jednim od žene!, doživjela promjenu perspektive i shvatila sljedeće: osuđujem. Mislila sam da ne osuđujem, ali radim to zbog vlastite ugroženosti; zbog vlastitog neispunjavanja istih ideala koje dijelim s tim ljudima. Iako mislim da mi to nisu ideali, ipak negdje duboko jesu. Osjećam da su mi nedostižni, a ja moram biti savršena. Moram ispuniti svaki od tih ideala! A za šta pitam se ja sad? I ja ih ispunim, tko bi znao? Ne bih pisala o njima na fejsu jer ipak ne brijem na to, a što bih dokazala sebi? Zar bi bila bolja nego što jesam? I što to uopće znači biti BOLJI?
I tako ću ja vama ovaj tjedan postati sve misli prvog i drugog dana. Ovo je treći dan. I čestitat ću si na iskrenosti. Jer vjerojatno neki prepoznaju sebe u ovome što pišem i misle da ih osuđujem. Sorry ljudi, niste vi, ja sam hahha. Ozbiljno.
Ali unatoč tome pokušat ću vidjeti neku dobru kvalitetu u sebi. Pogledati album sa slikama i vidjeti da mala Marina ne zaslužuje osudu niti drilanje da bude savršena. That's my inner child work. Neke dobre tehnike smišljam ;) O tome isto nekad... Znate šta, to je jedina bitna stvar; voljeti sebe. Klišej je, ali tko to dostigne, dostigao je sve. Ne treba mu ništa drugo.