Lekcija no.1: ako vam ne pada na pamet, to ne znači da ne postoji (u ovom slučaju drugi način).
Okolnosti su me navele da se prvo zaposlim ovdje u Zagrebu. To je bila najbolja stvar koja mi se dogodila u zadnjih nekoliko. Valjda...
U to vrijeme brige su zauzimale 90% mojih misli. To je zvučalo ovako nekako: „kako ću ja zaraditi novce? Kako ću platiti režije? Ne želim da me roditelji više financiraju. Zašto mi taj glupi novac kvari život? Zašto moram raditi nešto što ne želim da bi ga zaradila?“ itd. O čemu se radilo? O poslu i novcu.
Naime, moji roditelji i okolina u kojoj sam odrasla su vjerovali da moraš raditi posao koji obično nećeš voljeti, da bi zaradio za život. Ne da bi živio lagodno, nego da bi preživio. I, naravno, moraš se dobro pomučiti da bi imao i to malo. Vjerovali su da moraš žrtvovati svoj život za obitelj i djecu, da bi njima omogućio dobar život. Oni nisu imali što ih je nagnalo da učine sve da se to njihovoj djeci ne dogodi.
U pokušaju da nam osiguraju bolji život, roditelji projiciraju određena uvjerenja na nas. Moja su bila ta da se moram mučiti da bi nešto imala, da moram dobro čuvati to što imam (a ja sam ko za vraga sve gubila), da samo određena zanimanja donose dobar život i da novac znači dobar život. Ali i da ga je gotovo nemoguće imati. Što će reć, nemoguće je imati dobar život.
Kad sam imala negdje između pet i osam godina, nemam pojma, gledam ja te ljude oko sebe i vidim da su svi nesretni: svaki dan moraju ići na posao, rade od sedam do tri, rade poslove koje ne vole, dolaze doma i onda opet idu raditi (moj tata nikad nije ni bio doma, samo je radio), svađaju se zbog svega toga i u cijelom svom životu nemaju ni trenutka za ono što vole. Ja sam voljela crtati. I htjela sam to raditi i kad narastem. No, shvatila sam da ne možeš raditi što voliš i dobivati plaću za to ili živjeti sretno samo radeći što voliš. Morao si se mučiti u životu. I tako je počela jedna od mojih kroničnih nervoza; kako ću ja kad narastem? Ne mogu tako živjeti; ne mogu ići na posao od sedam do tri, dolaziti doma umorna i nezadovoljna, skuhati djeci neki ručak na brzinu i pasti na kauč od umora, upaliti TV i vegetirati. I tako cijeli život! Zar je to smisao života?! Ako je, onda se netko grdo prevario poslavši me ovdje.
Tako sam ja od ranog djetinjstva rasla s tim brigama i sve većim strahom od odrastanja. Mislila sam da život mora biti takav jer u svojoj okolini nisam vidjela ništa drugo osim toga. Da ne bude zabune, ja ne krivim svoje roditelje. Sada. Prije jesam. Kad sam napokon shvatila, tek u svojoj dvadesettrećoj godini, da ipak postoje drugi načini i drugačiji životi, bila sam jako ljuta jer su me odgajali u takvom uvjerenju. Zamjerala sam im što me nisu poslali na primijenjenu umjetnost i na likovnu akademiju; što mi nisu dali da se razvijam i što nisu prepoznali moj potencijal i hranili ga. Bila sam ljubomorna na ljude koji su imali roditelje koji su ih vodili na putovanja, koji su imali bake koje su im pričale priče iz mitologije (a ne moja koja me naučila kako ponavljati molitve kao papiga), kojima su roditelji bili visokoobrazovani intelektualci koji su im mogli priuštiti sve što su htjeli, i najvažnije, koje su roditelji podržavali.
(Vidim da sam otišla u digresiju i tema posta je bila nešto drugo, ali nastavit ću ovo jer me očito iz razloga odvelo u ovom pravcu...)
Da ne pričam koliko sam zamjerala životu što sam rođena u nekoj seljačkoj Virovitici u kojoj nisam mogla ništa saznati i naučiti; nisam se mogla izraziti kako sam htjela (nastavnik me izbacio s nastave jer sam imala majicu s „nepriličnim“ natpisom, a u osnovnoj se padalo u nesvijest kada bih objesila lanac na hlače), nisam mogla naći odjeću koju želim (htjela sam biti modni dizajner i crtala si svakakve kreacije koje su samo potpirivale tu moju želju), a piercinzi i tetovaže su bile daleki neostvarivi san. Kad sam došla u Zagreb, i kao zadnji seljo čula kakve moji vršnjaci živote vode, zamjeranje je naraslo još više. Što prema roditeljima, što prema samoj sebi. Kad sam čula i vidjela ljude koji idu na likovnu akademiju, počela sam se osjećati manje vrijednom od njih. Kao da mi do tada moj kompleks manje vrijednosti nije dovoljno zagorčavao život, sada se još povećao.
Nisam si mogla zamisliti da bi ja ikada mogla biti na tom „nivou“ jer ionako što god napravim, nije bilo dovoljno dobro. Još jedan kompleks iz djetinjstva. Uvijek je moralo biti sve savršeno, uvijek sam morala imati petice, sve znati, biti najbolja. A ako i jesam bila, mogla sam biti još bolja. Kada sam shvatila koji ja kompleks imam i odakle je došao, jadan moj otac... i jadna moja psiha i tijelo koji su morali svo to rastuće zamjeranje nositi u sebi. Kada sam se usudila napraviti prvi piercing i prevazići strah mojih roditelja da ću dobiti sve moguće boleštine, da će mi se nos inficirati i otpasti i da nikad neću takva moći funkcionirati u društvu, i kada sam došla doma takva i tata me vidio s „brnjicom“ u nosu, nemate pojma koje su to bile drame. No tada sam se prvi put zauzela za sebe. Dobila sam ultimatum od njega: ili ću maknuti piercing, ili ću potpuno raskrstiti sa svojim ocem jer on ne može imati takvo dijete. Očito je nekako uspjelo prevladati to zauzimanje za sebe, možda i neka ljubav prema sebi koja čuči u svima nama, i izabrala sam sebe. Ja sam s razlogom stavila taj nesretni piercing ,htjela sam ga, trebala sam ga, to sam bila ja i nisam se htjela sebe odreći. Srećom, i očeva ljubav prema njegovom djetetu je bila jača od nametnutih normi i svega što je tu bilo pa se ni on na kraju nije htio mene odreći. Mislio je da mu prkosim i da sam to namjerno napravila da bi njega povrijedila, a ja sam samo imala potrebu za slobodom. I za sobom. Svi koji su kenjali kad su me vidjeli svu spirsanu sa devet piercinga po faci...ljudi moji vi nemate pojma koliko je to meni trebalo. To je bio prvi osjećaj slobode u mom životu.
No da se vratimo što sam htjela reći svime ovime... ta zamjeranja roditeljima i sebi su dovodila do konstantnih svađa u obitelji i samo su pojačavala moju zbunjenost; nisam znala što ću sa sobom: znala sam da ne mogu živjeti kako oni žive, a s druge strane, mislila sam da nisam dovoljno dobra, sposobna ili vrijedna živjeti sretan i bezbrižan život (ustvari to se činilo potpuno nemoguće i rezervirano samo za druge ljude) i nisam znala kako to uopće učiniti. To sve je rezultiralo potpunim očajem i razočaranjem u svijet. Srećom, u isto vrijeme je potaknulo u meni poriv da promijenim svijet. Svi koji ste čitali blog od početka znate kako su ti postovi izgledali i koliko je tu bilo razočarenja i čežnje za boljim svijetom i promjenom. Kako sam ja išla mijenjati svijet, intuitivno sam mijenjala sebe da bi shvatila da ne želim promijeniti svijet nego da želim promijeniti sebe. S vremenom se fokus sa svih drugih pomaknuo na mene samu. Na želju da sebe proimjenim. Sada sve više shvaćam da nije tajna u promjeni već u prihvaćanju i ljubavi prema sebi. Jer sve što se događalo događalo se s razlogom i tako je moralo biti jer nije moglo drugačije (o tome se isto nadovežem u sljedećim postovima).
I koliko je moja majka bila hrabra suprotstaviti se njemu i podržavati me koliko god je moga u svemu tome i svađati se s njim kad bi stala u moju i bratovu obranu. A i jedno i drugo su željeli isto za nas; da budemo sretni. I kako onda da im zamjeram? Kad me toliko vole i jadni proživljavaju takve šokove samnom cijeli život. A s druge strane, ja moram biti ono što jesam. I odlučila sam da nikad neću više ići protiv sebe, bez obzira na novce, na brige (kojih srećom, imam sve manje jer sam tako odlučila), na konvencije i na uvjerenja. Kad sam to odlučila, uspjela sam prestati zamjerati roditeljima, i svima. Nisam se svjesno fokusirala na taj „problem“ nego se to dogodilo kao nusprodukt procesa prihvaćanja sebe. Naglašavam: PROCESA. On traje...
Kad sam shvatila koja sam uvjerenja imala o svijetu i sebi, tada sam shvatila koja su uvjerenja imali moji roditelji. No, oni nisu njihova uvjerenja, kao što nisam ni ja. Ono što ih je pokretalo bila je ljubav, samo što je za sebi imala hrpe uvjerenja koja su ju deformirala. Kad sam to shvatila, zamjeranje je nestalo i mogla sam osjetiti zahvalnost. Nije bilo odjednom, išlo je polako, ali sam primijetila promjenu u našem odnosu. Sumnjam da je tata promijenio svoja uvjerenja ili ih osvijestio, ali svejedno je i on nekako promijenio svoj odnos prema meni. I zato vam kažem, samo budite sebi bitni i radite na tome da nađete u sebi tu ljubav za sebe. Sve ostalo dolazi samo.
Peace ljudi
Sljedeći post se nastavlja na jednu od tema koje sam započela... :D