„Sve svjetske probleme možete riješiti u vrtu.“ Geoff Lawton
Geoff i mnogi permakulturni dizajneri nam dokazuju da je stvar u ovom drugome. Znoj, krv i suze ipak nisu uvjet za kilu jabuka, a dokaz za to je upravo vrt o kojem Geoff govori: šuma hrane.
Ideju o šumi hrane ili šumskom vrtlarenju je prvi iznio Robert Hart u svojoj knjizi „Forest Gardening“ i primijenio ju u umjerenoj klimi, no ona je postojala još od prethistorijskih vremena kao metoda opskrbe hranom u tropima. Poanta svega je razumijevanje toga kako šume nastaju, rastu i održavaju svoj ekosustav bez ljudskih intervencija. To su radile zadnjih 370 milijuna godina, i to prilično uspješno. One su izvori bioraznolikosti i života na Zemlji, a ne samo pluća Zemlje kako se voli reći. One su nezamjenjivi temelj uravnoteženih Zemljinih ekosustava; one su život. Jednom su prekrivale gotovo cijelu Zemljinu kopnenu masu dok sada čine niti 30%. Da nije bilo šuma ne bismo imali fosilna goriva; da nije bilo šuma, što bi štitilo tlo od erozije vjetrom i padalinama, i na kraju, što bi stvaralo tlo? Razumijevanje šume nam može dati uvid u temeljne sastavnice života, a to su međusobna zavisnost i pomaganje, simbioza, sinergija, ciklus recikliranja nutrijenata i organske materije, cjelina individualnog života, cjelina života ekosustava i cjelina života na Zemlji. Kada kroz pomno promatranje ponašanja šume shvatimo prirodu (hmmm možda prije samo dio njezinih zakona), možemo kopirati njene obrasce ponašanja i pomoći joj da brže stvori samoregulirajuće i samoodržive ekosustave u kojima i mi ljudi možemo sretno živjeti bez štetnih učinaka koje danas proizvodimo. Dobra vijest je da je šume hrane moguće potaknuti u svim klimama i da mogu poslužiti za obnavljanje tla iscrpljenog konvencionalnom poljoprivredom. Neke intervencije će biti neizbježne, i bit će kopanja kanala i sličnog no na kraju, to su puno lakša zadiranja u prirodu nego ona koja se danas prakticiraju. Uvijek možemo ostaviti neko područje da se oporavi prirodnim procesima (što traje dulje), no možemo i malo „ubrzati“ stvari i pomoći prirodi da se regenerira. Kada započinjemo sa stvaranjem šume hrane, regeneracija se prvenstveno potiče sijanjem i sadnjom pomoćnih vrsta biljaka (one koje nisu nužno namjenjene za hranu, već su tu da vežu dušik i ostale minerale i tako obogaćuju tlo) koje ispočetka čine 90% šume, no kako šuma sazrijeva, postotak pomoćnih biljaka pada na 10%, a 90% čine produktivne vrste. No prije nego krenem na konkretiziranje, od čega se točno šuma sastoji?
Pojednostavljeno, postoji 7 slojeva raslinja: najviši zaštitni sloj koji čini krošnju šume (visoko drveće), voćke i niže drveće, grmlje i žbunje (bobice), zeljasti sloj (zeljasto povrće, začinsko bilje, cvijeće itd), prizemni sloj (raslinje koje prekriva tlo, drvenasto i zeljasto – ono čini malč, zadržava vodu u tlu i štiti tlo, ali i onemogućava rast korova), rizosfera (korjenje), vertikalni sloj (penjačice).
Samo ako ne znamo drugačije, nije istina da drugačije nije moguće ili ne postoji. Vjerovanje u to da se Sunce okreće oko Zemlje nije promjenilo činjenicu da je obrnuto. Uporno inzistiranje na tehnologiji, genetskoj modifikaciji i sličnim ego-tripovima neće promijeniti činjenicu da većina ljudi ne razmije prirodne zakone. Otišli smo tako daleko da sumnjamo u prirodne procese proizvodnje hrane i održavanja života na Zemlji. Dok ne shvatimo da smo mi oni koje bismo trebali preispitati i dok ne počnemo primjenjivati u praksi ono čemu nas priroda uči, nećemo moći voditi zdrav i održiv život na ovom planetu.
p.s. ovo je samo kratki uvod u koncept šuma hrane, za više pogledajte video „Establishing a food forest“ Geoffa Lawtona sa titlovima gdje će vam, ako sad nije, sve postati jasno