Kakva mi je probava sada? Fala na pitanju, vrlo zadovoljavajuća i vesela.
Uvijek nešto serem po raw food/zdrava hrana zajednici (sorry people, to je jer polažem velike nade u vas), ali ako mogu jednu stvar izdvojiti koja mi je zakon kod tih/vas ljudi je ta da ne postoji tabu kada se radi o probavi. Ljudi slobodno razgovaraju o svojim govnima, što s prijateljima, što sa strancima. Bilo bi super kad bismo mogli tako pričati i o metaforičkim govnima. No, preko doslovnog do metaforičkog...
Ostali, govno je dio vas, prihvatite ga. Ljudsko tijelo jednostavno tako radi; ako vam je ok jesti, mora vam biti ok i kenjati. „Kako ga da prihvatim Marina, govno smrdi!“, netko viče. E, ne uvijek! Čujte sad ovo: ljudi ne moraju smrdjeti!
Sad kada smo prihvatili govno jer je ono dio nas i volimo ga, pogotovo kada je napravljeno od svježe i fine hrane, možemo dalje...
Prvo da razrješimo gornji teaser za one koji nisu upoznati s bezmirisnim ili blago ili čak relativno ugodno mirisnim govnom; nakon što se riješite starog taloga u crijevima kojeg, hvala bogu, ima (doslovno smo puni govana), moći ćete pratiti obroke kako pune vašu wc-školjku ili još bolje, rupu negdje u šumi koju ćete uredno zatrpati. Sirova hrana koja prođe kroz vas je najbolje gnojivo! Ako jedete svježu, sezonsku, relativno jednostavnu sirovu hranu, probava bi vam trebala biti redovita (nekad i nekoliko puta na dan: od 2-4 puta je ok po mom iskustvu) i bezmirisna. Nakon nekog vremena i znoj će poprimiti blagi miris i neće vam trebati dezić. Ha! Dijete u meni je bilo jako sretno tom spoznajom, jer mi nikad kao djetetu nije bilo jasno zašto to govno smrdi. I kasnije u tinejdžerskoj dobi, zašto znoj smrdi? To mi je bilo toliko neprirodno da bi se uvijek zbedirala nakon kenjanja ili nakon što bi ušla nakon nekog drugog na wc. E da, i još jedna zabavna činjenica: moći ćete prdnuti bez beda jer neće smrdjeti ahahhaa. Ozbiljno. Koji super-power. Prdiš, a nitko ne zna. Hahahahhaha! Zakon! Sad ćete kad me sretnete sigurno pomisliti: „jel ona sad prdi dok priča samnom?“ Hahahhahaha, nikad nećete znati!
Sad kad svi želite preći na sirovu i zdravu prehranu, možete pročitati moje stare članke o tome, a mi idemo dalje (ono, ja bi samo zbog ovoga prešla na sirovo hahahahhaha)...
cjeloživotni zatvor
Ja sam vam se tek sa svoje 23 godine prokenjala k'o čovjek. Ozbiljno. Nakon prvog dana na sirovom, usrala* sam se k'o grlica ujutro; ne mogu vam opisati tu sreću koju dobra probava nosi. *ako netko ne može probaviti (kako prikladno!) ovaj rječnik u članku...jebiga, neka ne čita. Meni je zabavno, a dala sam si obećanje da ću raditi samo stvari koje su mi zabavne i da me neće boliti...nogica... što drugi misle. |
Bez pretjerivanja i glumljenja žrtve, imala sam traumatično djetinjstvo; nije da su mi se događale najgore stvari na svijetu, ali što se događalo, meni je bilo prilično traumatično. No, nije to bio najveći problem, već to da ja nisam smjela (jer to rade pičkice i curice, a ja nisam bila ni jedno ni drugo jer sam morala biti najveći baja u selu) izražavati emocije: plakati, vikati, vrištati, i opterećivati roditelje svojim problemima (ne znam odakle mi to zadnje) pa sam ja svu tu svoju frustraciju koje je bilo na kamione držala u sebi i kipjela iznutra; sav bijes, gnjev zbog koječega, najviše nepravde – sve je to ostajalo u tom malom dječjem tijelu. Zajebano. Kad se sjetim moram si osati priznanje kako nisam dobila čir na želucu. Bar mislim. Ali sam zato dobila mega žgaravicu! Jej! Gastal mi je bio najbolji prijatelj.
Kasnije mi je sinulo (oh, me so smart) nešto preočito da bi se lupila kako to nisam vidjela prije: držanje bijesa i emocija = zatvor. Emocije u zatvoru, govno u zatvoru. Ako to nije logično, onda ne znam što je.
Emocionalni istovar=fizički istovar
Prije 3 godine (otprilike) kada sam jela najbolju sirovu hranu, smokve...(alo, smokve!) i nisam mogla kenjati. KAK!? Ehehehe, sad će tebi doktor znanosti reći...
Sirova hrana ne samo da izbacuje govna iz crijeva, onda izbacuje i govna iz duše. Kako poetično, znam...
Nakon prvotnog hrvatskog narodnog preporoda na sirovoj prehrani, probava mi je bila super. Sve do druge godine; tada su došla ova druga govna na red. Tih govana sam imala puuuuuuuuno više nego onih prvih i kad je došlo sve na naplatu, nije se šalilo. Mislim da mi je to bila jedna od najtežih godina u životu (ustvari, trajalo je gotovo dvije godine). Kao da nije bilo dovoljno suočavanje sa svim zatrpanim emocijama, frustracijama i depresijama, još nisam ni mogla srat. E živote, zašto mene!?
Zato da bi vam ovo mogla pričati. Kužite vi ljudi kakvu sam ja muku morala proći zbog vas? Hahaaha.
Stvarno, bila je muka. Pogotovo jer sam iskusila sve čari dobre probave; s konja (i te kakvog!) na magarca... ma kakvog magarca, na pekinezera, na najgore kamenje (znate ono oštro kamenje na plaži koje psujete kad ulazite u more? E to!).
Naravno, došlo je ruku pod ruku s prihvaćanjem: ja, takva sjebana koja sam dobila zadatak da prihvatim sebe, prestanem zamjerati, pustim svu frustraciju i agresiju i bijes sam dobrim humorom života dobila bonus kojim sam trebala prihvatiti to da ne mogu danima kenjati.
HOW THE HELL I SHOULD DO THAT?! (nadam se da vas ne živcira to ubacivanje engleskog, it comes naturally haha. Ako vas živcira možete reći, ali sumnjam da ću nešto učiniti po tom pitanju.) Nego, naravno da to nisam mogla napraviti i bila sam samo još bjesnija, frustriranija i luđa. No, nisam plakala. Mrzila sam svoje tijelo još više, i osjećala sve veću separaciju. Agresiju bi iskaljivala na sebi. Još jedna od stvari koje ne preporučam.
I tako iz dana u dan... onda mi je postalo jasno da ta mržnja prema tijelu nije dobra (bravo, bravo) pa sam probala neke afirmacije u obliku tješenja sebe i isprika crijevima, no nije to odmah funkcioniralo jer je ispod toga bio dobar stari bijes. Također, postala mi je jasna ona „raste ono na što se fokusiraš“, ali mi nije bilo jasno kako da se odfokusiram od onog što me muči. Svejedno sam se pokušavala odfokusiravati. Naravno da je bilo neuspješno jer sam se odfokusiravala da ne bi osjetila posljedice fokusa. Nejde to tako. Bilo je dana kada bi mi nešto odvuklo pažnju i onda odjednom: tko nam to kuca na guzična vrata? Ohoho!
Sve je to meni bilo jasno, ali nisam mogla vladati sobom. Srećom, tu je bio prijatelj koji mi je pomagao najviše na svijetu sa svojim razgovorima i govorima. E onda jedan dan doživjeh spoznaju; naime...
Crijevne lekcije
Jedno vrijeme sam toliko brijala da mi je bilo loše od jedne žlice fakin orašastih plodova. No, onda se dogodio još jedan reality check: tijelo je počelo tražiti masnoće (više o tome u ovom postu.) i nisam mogla protiv njega. Ispočetka je bilo teško boriti se s umom na jednoj strani i tijelom na drugoj, no polako su se i oni počeli slagati i unatoč tome što sam jela po šaku oraščića svakodnevno, probava je bila točna i bezmirisna. Tko bi rekao... da je sve u našoj glavi.
Dakle, što me guru Debelo Crijevo naučio? (osim da "usam force")
- Potiskivanje emocija i držanje bijesa u sebi rezultira držanjem bijesnih govana u tijelu. To ne želimo.
- Opuštanje je otpuštanje (svih sranja koja imate u sebi).
- Emocionalni istovar je fizički istovar to put it nicely.
- Ono na što stavljate fokus raste.
- Razgovor sa najboljim prijateljima i dragim osobama, provođenje vremena s njima, smijanje (pogotovo), aktivnosti u kojima uživate su najbolja distrakcija. I najkorisnija.
- Ništa ne ide silom. Uvijek ide milom.
- Dobro je ispričati se svom tijelu i zagrliti ga. Dobro je znati da ste i tijelo i um. I da se trebaju voljeti međusobno.
8. Afirmacije ne funkcioniraju ako su u potpunoj opreci s podsvješću. Treba znati kako...
9. Uvjerenja su naša stvarnost. Srećom, možemo ih mijenati.
10. Sve dolazi onda kada smo spremni za to.
11. Kad mislite da ste riješili, otpustili, osvjestili i ostale self-help fore, niste.
12. Nije samo hrana ona koja puni naše tijelo i crijeva, već i emocije.
13. Crijeva ne vole brige.
14. Kada imate zatvor emocionalne/psihičke prirode nema tog laksativa koji pomaže. Možda oni najbrutalniji.
15. Cijenite ono što imate.
16. Razgovor sa samim sobom je koristan kada je ohrabrujuć, prijateljski i pun razumijevanja. Pričajte sa sobom kako biste pričali s najboljim prijateljem da ima isti problem kao vi.
17. Crijeva vas mogu naučiti najdubljim životnim lekcijama. Ja se sad ne mogu sjetiti svega i neću baš dati crijevima sve zasluge, ali su super. Crijeva su zen master.
To vam je ukratko.
Nadam se da su vam moja iskustva s probavom bila korisna i da su barem malo olakšala teret tabua zvanog "kenjanje". Ne brinite, svi kenjamo i puno ljudi ima problem s time.
Ako imate kakva pitanja, slobodno pišite u inbox, na mail, kako god, pokušat ću vam odgovoriti kako najbolje znam i umijem, ili u mailu ili novim postom. Nemojte da vam bude bed „smarati me“ jer mi je super kad mi pišete i kad vam mogu svojim iskustvom bilo kako pomoći. Samo mi nemojte pisati „kako da krenem sa sirovom prehranom“ jer za to imate milijun postova, čak sam ih i kategorizirala. Ostalo, može, probaćemo.
Ako imate kakve želje, čestitke ili pozdrave, vičite pa ću koju i o tome napisati.
Do sljedećeg pisanja...