Zašto onda imam potrebu da budem na uvid svima? Pa i nemam baš, al kad ne ide drugačije. Teorije ima koliko god volite, no ona ne pali ako ju netko nije prošao kroz iskustvo. Trenutačno, moje iskustvo zadire u najintimnije dijelove mog života i razmišljam želim li već sad pisati o tome ili ne. Sve dolazi u pravo vrijeme, a kod mene vrijeme nekako sve brže ide. Sve više idem u smjeru nekog self helpa koji u teoriji potpuno podržavam, no cijelo područje je veoma osjetljivo uzevši u obzir hrpu ekipe koja se uguzila u taj biznis. Nekad je dobro pisati kad si na putu jer su promjene svježe pa je i zapisano iskustvo točnije i autentičnije nego poslije završenog poglavlja. Možda je to nekad i problem u cijeloj self help literaturi; čekate da završite životno poglavlje i nakon toga pišete. No, mozak ne može pamtiti sve detalje i onda se dosta teško povezati s publikom koja će tek proći iskustvo ili ga prolazi. Napisat ću i sačuvati post...
Svi znate za zakon privlačenja. Svi ga osjećamo svaki dan, no najčešće volimo banalizirati i pojednostavljjivati stvari; kao kako znanost voli reducirati i secirati život; tako i self help literatura pojednostavljuje taj, čini se, ako ne temeljni, onda bitni princip postojanja. Zato nekad „manifestirate“, a nekad ne. I zato svi pokušavaju biti pozitivni i cijelo vrijeme nabrijani na pozitivu. Iskreno, kenja mi se od pozitive. Pokušala sam to prije godinu dana i mislila da sam budala. I dalje mislim da je nabrijavanje konstantne pozitive glupost. Život je polarnost i paradoks čini se meni, a ne konstantni (kapitalistički) linearni rast iliti krivo shvaćena pozitiva. Konstantna pozitiva je strah od onog „lošeg“. Pozitiva je kul, ali ovisi kakva. Nije sva pozitiva ista. Pitanje je što želite od te pozitive? I postoje li uvjeti? Zašto nabrijavate pozitivu?
Ono što je mene smlavilo je činjenica da sve ostaje na našoj percepciji. Što s jedne strane daje kontrolu, a s druge ju oduzima. Možemo birati kako ćemo gledati na neki događaj, no pitanje je imamo li toliko hrabrosti odabrati promjenu percepcije u slučaju događaja koji nam naizgled nejde na ruku i nije se odvio onako kako smo željeli. To je prilično teško, morate priznati. Također, možemo li priznati sebi da često ustvari ne znamo što želimo i što je „dobro“ za nas. Možemo li potpuno prihvatiti svaku situaciju bez osuda? Sigurna sam da možemo hahahahaha. E to je ljudi moji umjetnost življena čini se meni u ovom trenutku. Bezuvjetno sve. I onda dolazimo do bezuvjetne ljubavi i do te riječi ljubav... od koje mi se isto pomalo kenja (kako vidite, probava mi je prilično dobra, hvala). Trebalo bi izmisliti neku drugu riječ za tu neku pojavu jer ona nije ono što je ljubav sada. I (gle, digresija!) znate šta? Odlično je što je sve dostupno preko neta i sva ta khm „duhovna“ i self help literatura, ali kako je puno toga dvosjekli mač, tako je i ovo. Ja vam recimo sad ovo pišem s određenim mislima i shvaćanjima koja su moja i možda će manjina shvatiti što točno želim reći. To će biti oni koji razmišljaju slično kao i ja. Ostali će to protumačiti na svoj način. Tako se događa sa svime. Zbog toga ljudi čitaju nešto, ili gledaju neki video i onda si ga protumače onako kako mogu i pomisle da su sve shvatili i postanu veliki duhovni (fejsbuk) gurui i dođu do točke samozavaravanja u očajničkom pokušaju dostizanja duhovnih ideala. Ipak stvari nisu toliko jednostavne... Da jesu, svi bismo se držali za rukice i skakali po livadi. Ili možda ne bi?
Tzv. kontrast, polarnost, dualnost, you name it odnosno ono „loše“ je upravo to što nas usmerava ka „dobrome“; da nisam prolazila sve one „loše“ stvari, ne bih znala za „dobre“ i ne bih mogla pomoći nekome tko to sada prolazi. Nismo toliko posebni, uvijek ima (barem) nekolicina ljudi koji prolaze isto što i mi. A na kraju, svi stremimo prema istome. Neću još reći prema čemu. A možda i znate.
Zbog svega ovog gore, i vaših mailova nakon mojih preosobnih postova, i načina na koji funkcioniram, odlučila sam krenuti u smjeru koji je veliki rizik i u kojem nemam ništa osim svoga početničkog iskustva, ali osjećam da to moram napraviti. S obzirom na uvjerenja s kojima sam odrasla, skačem niz liticu i nemam pojma čeka li me dolje neki debeli madrac... onaj kojeg su naše babe imale na krevetima... ili nešto drugo. Počela sam vam pisati o (konvencionalnom) poslu u prošlome postu i nemam pojma dokle sam došla prije nego sam otišla u digresije, ali poanta je bila da ja to nemrem. Znala sam to kao dijete, probala sam da ne bude da nisam, i došla do istog zaključka. Srećom, uvjerenja se mogu mijenjati, pa se tako može mijenjati i naša materijalna stvarnost. Jea! No...nije ni to toliko jednostavno. Barem ne kod mene ;)
Počela sam snimati i uvodni YouTube video no onda sam shvatila da je pre interan (i shvatili bi ga samo pratitelji bloga) pa će trebati ipak snimiti novi koji će biti zajeban jer se moraš predstaviti. Ali bude i to. Koja je uopće bila poanta ovog posta? Valjda da kažem da krećem u self help smjeru koji je sve samo ne konvencionalan. Hrana je dio, ali ćemo se baviti drugim aspektima hrane. Puno toga i nije hrana i neće biti hrana. I sve ide kroz moje iskustvo što znači da će oni slični meni moći profitirati od njega izravno, a drugima će, nadam se, moći poslužiti kao motivacija da nađu svoj put.