Kriteriji kvalitetne hrane
Kvalitetna hrana je ona koja najbolje hrani naše tijelo. Vjerojatno ste osjetili razliku nakon obroka od uvozne hrane ili one koja je stajala mjesecima i one koja je direktno ubrana/ili pala s drveta. Obrok od uvoznog kakija koji je bran nezreo i onog koji je sazorio na drvetu (što se sve rjeđe nalazi) se ne mogu ni usporediti. Kada jedete kvalitetnu hranu trebate je manje da biste se zasitili, dok od druge jedino možete dobiti osjećaj da ste puni, dok osjećaj zadovoljstva i sitosti izostaje.
Kvalitetna hrana je svježa, puna vode, zrela i uzgojena na plodnom tlu (ili potekla sa plodnog tla). To podrazumijeva sezonsku i lokalno uzgojenu hranu jer ona jedina može zadržati svježinu i razinu vode u sebi; transportom i stajanjem razina vode i hranjivih tvari u namirnicama opada. Na žalost, danas je takvu hranu teško naći. Tlo postaje sve siromašnije i zagađenije kao i voda i zrak, a sjeme hibridno i ovisno o pesticidima, umjetnim gnojivima i navodnjavanju. Situacija je takva kakva je, no pitanje je što mi tu možemo napraviti?
Hrana s ekološkim certifikatom je nekad upitna, a i susreće se s problemom očuvanja sjemena i starih sorti; što god uzgajate morate imati registrirano. U svakom slučaju podržavam ekološku proizvodnju, ali iznad svega stavljam očuvanje starih sorti prilagođenih našem podneblju. One su otpornije i ukusnije, pogotovo kada se radi o trajnicama. Ako postoji riječ od koje mi srce brže zakuca, onda su to "trajnice". Trajnice su čudo; čuvaju tlo, hrane ga, svake godine daju puno hrane, pridonose bioraznolikosti i vraćaju ekosistem u balans, pogotovo ako se radi o drveću.
Voće je najregenerativnija hrana; ne morate trošiti resurse, a dobivate hranu, čist zrak, zdravo tlo, stanište za životinje i na kraju, regulaciju padalina i cirkulacije vode u ekosistemu, kao i klime. Stare sorte voćaka ne zahtjevaju pesticide (zaboravite hibride, oni su tu da ih se šprica), imaju posebnu aromu, najfinije su na svijetu i često se održe duže nego hibridi. Voćke i trajnice su investicija u budućnost. Za sve one koji kažu da im se ne da saditi voćke jer će morati čekati tisuću godina na prve plodove: da su svi tako mislili ni vi sad ne biste jeli voće. Nije bitno hoćete li dočekati to voće, bitno je da će netko dočekati. Bitno je da su tu i da rade. Za ekosistem. I ljude.
Kada god na pijacu nađete stare sorte, držite se njih. Čuvajte sjeme i posadite ga. Ako ga nemate gdje posaditi, poklonite ga nekome.
No da se vratimo na priču: što mi tu možemo napraviti?
Možemo podržavati proizvođače s malih gospodarstava koji čuvaju svoje sjeme i uzgajaju stare sorte tako da kupujemo od njih. Nije skuplje nego u trgovini. Za to vam je potrebno malo istraživanja po pijacu, dobro oko i pričanje s ljudima. Sada ima sve više aktivnih GSR-ova preko kojih možete nabavljati domaće, svježe i netretirano voće i povrće. Uvijek se možete dogovoriti s proizvođačem da vam dostavi namirnice ako ne možete dolaziti na pijac. Ljudi smo, dogovorimo se.
Kako dolaze hladniji dani, većina proizvođača je na pijacu samo vikendom, pa nemate izliku ne otići jer radite (mig, mig).
Ako imate balkon, terasu ili dvorište, možete sami zasaditi svoje biljčice te upoznati radosti biljnog roditeljstva kada vidite malu klicu kako je niknula iz zemlje. Možete uzgajati začinsko bilje u teglicama ili boksovima.
Kvalitetna hrana je svježa, puna vode, zrela i uzgojena na plodnom tlu (ili potekla sa plodnog tla). To podrazumijeva sezonsku i lokalno uzgojenu hranu jer ona jedina može zadržati svježinu i razinu vode u sebi; transportom i stajanjem razina vode i hranjivih tvari u namirnicama opada. Na žalost, danas je takvu hranu teško naći. Tlo postaje sve siromašnije i zagađenije kao i voda i zrak, a sjeme hibridno i ovisno o pesticidima, umjetnim gnojivima i navodnjavanju. Situacija je takva kakva je, no pitanje je što mi tu možemo napraviti?
Hrana s ekološkim certifikatom je nekad upitna, a i susreće se s problemom očuvanja sjemena i starih sorti; što god uzgajate morate imati registrirano. U svakom slučaju podržavam ekološku proizvodnju, ali iznad svega stavljam očuvanje starih sorti prilagođenih našem podneblju. One su otpornije i ukusnije, pogotovo kada se radi o trajnicama. Ako postoji riječ od koje mi srce brže zakuca, onda su to "trajnice". Trajnice su čudo; čuvaju tlo, hrane ga, svake godine daju puno hrane, pridonose bioraznolikosti i vraćaju ekosistem u balans, pogotovo ako se radi o drveću.
Voće je najregenerativnija hrana; ne morate trošiti resurse, a dobivate hranu, čist zrak, zdravo tlo, stanište za životinje i na kraju, regulaciju padalina i cirkulacije vode u ekosistemu, kao i klime. Stare sorte voćaka ne zahtjevaju pesticide (zaboravite hibride, oni su tu da ih se šprica), imaju posebnu aromu, najfinije su na svijetu i često se održe duže nego hibridi. Voćke i trajnice su investicija u budućnost. Za sve one koji kažu da im se ne da saditi voćke jer će morati čekati tisuću godina na prve plodove: da su svi tako mislili ni vi sad ne biste jeli voće. Nije bitno hoćete li dočekati to voće, bitno je da će netko dočekati. Bitno je da su tu i da rade. Za ekosistem. I ljude.
Kada god na pijacu nađete stare sorte, držite se njih. Čuvajte sjeme i posadite ga. Ako ga nemate gdje posaditi, poklonite ga nekome.
No da se vratimo na priču: što mi tu možemo napraviti?
Možemo podržavati proizvođače s malih gospodarstava koji čuvaju svoje sjeme i uzgajaju stare sorte tako da kupujemo od njih. Nije skuplje nego u trgovini. Za to vam je potrebno malo istraživanja po pijacu, dobro oko i pričanje s ljudima. Sada ima sve više aktivnih GSR-ova preko kojih možete nabavljati domaće, svježe i netretirano voće i povrće. Uvijek se možete dogovoriti s proizvođačem da vam dostavi namirnice ako ne možete dolaziti na pijac. Ljudi smo, dogovorimo se.
Kako dolaze hladniji dani, većina proizvođača je na pijacu samo vikendom, pa nemate izliku ne otići jer radite (mig, mig).
Ako imate balkon, terasu ili dvorište, možete sami zasaditi svoje biljčice te upoznati radosti biljnog roditeljstva kada vidite malu klicu kako je niknula iz zemlje. Možete uzgajati začinsko bilje u teglicama ili boksovima.
Sezonsko, lokalno...i zimsko...
Zima je jedno od najmanje dragih godišnjih doba svakom ljubitelju plodova i bilja, no ako nemate mogućnosti za logičan pothvat emigriranja u trope, evo kako možete preživjeti zimu:
Ovdje vam donosim popis voća, povrća i ostalih "dodataka" kojima možete obogatiti svoj zimski jelovnik.
Također, stavit ću i dio sa namirnicama koje se kuhaju ili su bolje kuhane.
Ovdje vam donosim popis voća, povrća i ostalih "dodataka" kojima možete obogatiti svoj zimski jelovnik.
Također, stavit ću i dio sa namirnicama koje se kuhaju ili su bolje kuhane.
|
SVO OSTALO SNALAŽENJE
zamrznuto bobičasto voće (ili voće koje ste zamrznuli sami) zimnica (sva!) klice kapari motar suhe rajčice masline rogač |
Gdje kupovati?
Moram još poslikati plac i napraviti kartu ;)
Kada je voće zrelo?
Prečesto se događa da ljudi jedu nezrelo voće iz razloga što im jednostavno nije jasno kako izgleda zrela voćka. Ako kupuju u supermarketu, to nije ništa čudno. Također mnogi misle da ne vole neko voće jer ga jedu nezrelog; zamislite da jedete nezreli kaki... 'nuff said.
Ako jedete sezonsko, lokalno voće, postoji veća šansa da ćete naći zrelo. Uvozno je uvijek nezrelo. Bere se zeleno te dozrijeva u transportu ili skladištima što znači da nije vidjelo ni sunca ni mjeseca.
U to ime, ovdje vam dajem smjernice kako prepoznati zrelo voće i koje može dozreliti naknadno, a koje ne. Unatoč tome što neko voće može kasnije stvoriti šećere, ono neće biti jednake kvalitete kao ono koje je dozrelilo na suncu, i na stablu.
Ako jedete sezonsko, lokalno voće, postoji veća šansa da ćete naći zrelo. Uvozno je uvijek nezrelo. Bere se zeleno te dozrijeva u transportu ili skladištima što znači da nije vidjelo ni sunca ni mjeseca.
U to ime, ovdje vam dajem smjernice kako prepoznati zrelo voće i koje može dozreliti naknadno, a koje ne. Unatoč tome što neko voće može kasnije stvoriti šećere, ono neće biti jednake kvalitete kao ono koje je dozrelilo na suncu, i na stablu.