Poanta: pričajmo o blagdanima na sirovoj hrani. Opet. Prošle godine sam pisala o tome, i pišem vam i ove, samo što ove godine to radim s drugačijim pogledom. Na sve. U mjesec dana se možete jako promijeniti, kamoli ne u godinu. I promjena je super stvar.
Drugačije gledam na (svoju) prehranu. Nikad nisam radila veliku pompu oko nje (možda pompicu na početku ;) ), a sad radim još manju. Svakako smo previše fokusirani na hranu. Naravno, to je razumljivo kada uzmete u obzir kakve živote vodimo. Koliko nas može reći da je zadovoljno svojim životom i da se osjećaju ispunjeno? Ja prva mogu reći da ne. Još uvijek živim u garsonijeri u gradu te se svaki dan suočavam s konzekventnim problemima pokušavanja vođenja (prirodnog) života na sirovoj hrani i svemu ostalom što u to spada. Doduše, sretnija sam nego prije jer znam da postoji i druga opcija od ustajanja u 6 ujutro na posao s mišlju kako mrzim cijeli svijet i provođenja većeg dijela dana na poslu od kojeg mi je muka, sa šefom koji je sposoban voditi firmu kao i moja mačka, ali zato ima ego poput Mt.Everesta, dok mi drugi dio dana prolazi u blejanju u TV ili jeftinu beletristiku poslije kave u krcatom šoping centru sa „zdravim“ žitnim energetskim pločicama umočenim u aspartam kao obrokom između svega toga jer se mora paziti na liniju (ovo je samo jedan scenarij, ima ih koliko želite i od svih me prolaze trnci). Sretna sam jer znam da je moguć drugačiji scenarij unatoč činjenici da se kuršlus koji radimo na ovoj planeti neće zaustaviti i da nekim čudom sada prestanemo sa svim sranjima koja radimo. A radimo ih svake sekunde koja prođe: svaka sekunda života koji većina svjetske populacije vodi je potpuno neodrživa. Razmislite o bilo kojoj stvari: o hrani, odjeći, održavanju kućanstva, potrošnji vode, stvaranju otpada, bilo kakvoj kupovini, provođenju slobodnog vremena… o tome čemu i kako učimo i odgajamo djecu i čemu i kako su učili i odgajali nas. Pomislite na svu zavist i ljubomoru, agresiju i niske emocije koje preplavljuju današnje društvo. To neće stati. Možda se može usporiti, no i to sumnjam. Zaglavili smo u predubokom blatu da bismo se mogli izvući. Nisam pesimist. To je činjenica. Nisam ni ogorčena niti depresivna. Ustvari, u životu nisam bila sretnija jer znam da nema smisla plakati za izgubljenim šumama, starim sortama voća i povrća, biljnim i životinjskim vrstama. Imalo bi smisla plakati da sam ih imala prilike spasiti, ali nisam. Bez razmišljanja o nekom moralu i svetoj dužnosti svježeprosvjetljenog člana ovog društva, idem prema životu koji neće morati oduzimati drugi život bez opravdanog razloga (opravdani razlog je spašavanje vlastitog života). Još sam na putu i znam da mi sadašnje društveno uređenje i ekonomski i politički sustav nimalo ne olakšavaju, no alternativa postoji i jednom kada to shvatite, ne možete se pomiriti s ovim što vam se danas nudi. E… a zašt' sam ja ovo počela pisati (sam malo… idem se vratiti na početak ulomka…)
Aha, aha… zašto nam se često život svodi na razmišljanje/uživanje u hrani ili seksu? Pogledajte većinu ljudi i vidjet ćete ovo: hrana, seks, spavanje. Zašto? Pošto što smo se srozali na mentalnu razinu kuhinjske krpe (iako imamo nevjerojatne mogućnosti…), i što je cijeli sustav u kojem živimo izgrađen da bi podržavao to srozavanje, nije ni čudo da jedino zadovoljstvo i ispunjenje možemo naći u osjetilnim užitcima. Hrana je jedan od njih, kao i jedna od najjačih ovisnosti. I sirovojelci, uključujući moju malenkost su ovisni o hrani. Ja sam se polako počela oslobađati i iskreno, nadam se da ću brzo napredovati jer mi se više ne da. Ne da mi se toliko veseliti hrani. Đizs… to je samo hrana. Istina, voće je fino i jednom kada promijenite prehranu lijepo je uživati u novim okusima i otkrivati recepte, no još je ljepše to činiti bez vezanosti. Iz tog razloga ovaj Božić i nadolazeću Novu godinu nisam i neću pripremati nikakve kolače, „francuske salate“, „mesne štruce“ ili bilo kakva svečana jela. To mogu pripremiti kad god želim, i ne vidim smisao u pripremanju hrpetine hrane za blagdane i trpanju te iste hrpetine u sebe. Želim uživati u drugim stvarima osim hrane i naći ispunjenje u drugim aspektima života. Priznajem, nije to lak zadatak sa svim stresom, betonom, smogom, otrovima, umjetnim i lažnim vezama, idealima i vrijednostima kojima smo okruženi. Hrana nas tješi. Fina je. Pomaže potiskivati emocije. Seks osigurava onih nekoliko trenutaka uranjanja u jedinstvo i raspršivanja sebstva; nestajanja. Spavanje…ha, pa spavamo i nismo svjesni sranja kojima smo okruženi.
Razmišljajući o svemu tome ti proslavi Božić. Bič pliz…
Znam, znam, pa ne možete sad vi zabrijati da ste na putu oslobađanja vezanosti, a obitelj slavi blagdane. Možda i možete, ne znam. Svatko zna za sebe, i ja nikom ne govorim što da radi. Pišem vam svoja razmišljanja koja će možda nekoga ohrabriti na njegovom putu. I meni je nečije razmišljanje „upalilo lampicu“ te me odalamilo i reklo: „Počni razmišljati svojom glavom.“ Jako sam zahvalna svim tim ljudima.
Zaključno, nema savjeta o papici ove godine haha. Radite što god želite, ja jedem kao i uvijek, samo se uz to pokušavam osloboditi starih navika. Sad mi je nešto palo na pamet; (Eto zašto je dobro stavljati misli na papir) znate ono kad ljudi govore kako je lijepo jesti zajedno i kako nas hrana spaja? Ne spaja nas hrana, već dijeljenje. Stvarno ima nešto posebno u tome. Nisam još shvatila što točno, no bit će da ima veze s nesebičnošću, osjećajem jedinstva i zaboravljanjem sebe.
A sirova hrana?
I to je više toliko isfurano da mi se ne da. Jel vjerujete da mi se stvarno više ne da govoriti kako jedem, što jedem, niti to isticati na bilo koji način. I svi ti sirovi elitistički kerefeki… come on, nitko nije bolji od drugih samo zato jer jede sirovu hranu. I ne, sirova hrana ne čini ljude boljima, punima razumijevanja i ljubavi i sve te spike. Ipak vam treba više od hrane. Iskreno, nekad me i sram reći da sam u tom sirovom điru (pa si vi mislite zašto). I kad vam idući put netko počne pričati o zdravim sirovim kolačima, tortama, čipsevima, pizzama i ostalim delicijama koje nas vraćaju u dane ovisnosti o kuhanoj hrani (samo je sada to sirova), sjetite se da vam prodaju priče. Jesu fine sve te stvari, ali to nema veze sa sirovom hranom osim činjenice da su to jela koja nisu termički obrađena. Ustvari, sirova hrana u obliku jednostavne, svježe, zrele, organske i netom ubrane hrane je dio jedne veće filozofije i načina života u skladu s prirodnim ciklusima i zakonima. Tako je počela sirova hrana i onda se prilagodila današnjem društveno-političko-ekonomskom uređenju. I ni pet ni šest, dobili ste sva ova gore navedena sirova čuda.
Najbolja, prava sirova hrana vam je ovo:
Mrkva i salata koje sam upravo ubrala u bašči (iliti vrtu) (bez motike molim) i koje su rasle pod (ove godine malo manje) vedrim nebom i dragim, najljepšim suncem. A mrkva slatkaaaaa, najslađa koju sam jela. Uvijek je takva kad dođem doma. Ne možete ju kupiti. A ona koju kupite nikad neće imati tu vrijednost.
Lako je jesti sirovu hranu, no slobodan život kojeg je ona samo jedan dio, nije nimalo lako ostvariti.