Sažetak
Sigurnost hrane danas je sve veći problem iako vladajući kapitalistički poredak još uvijek uspijeva održavati sliku obilja, barem u tzv. razvijenim zemljama. No, stvarni temelji tog, kao i svakog drugog poretka ozbiljno su ugroženi: od eksploatacije ekosustava zemalja Trećega svijeta, preko uništavanja ekosustava zemalja Prvoga svijeta do uništenja samoga globalnog ekosustava svijeta. Sustav izrabljivanja, koji se intenzivirao nakon velikih geografskih otkrića, procvao za vrijeme britanskoga kolonijalizma te se usavršio nastankom američkoga imperija, moguće je pratiti kroz koncept internacionalnih režima kontrole hrane. Kontrola proizvodnje i distribucije hrane imala je ključnu ulogu u razvoju imperijalnih sila i porobljavanju zemalja Trećega svijeta. Jedna od stepenica potpunoj kontroli bila je i zelena revolucija koja je provedena pod krinkom suzbijanja gladi i stvaranja nacionalnih država u postkolonijalnom razdoblju. Indija je jedna od zemalja koja je najintenzivnije osjetila posljedice zelene revolucije u svim njezinim aspektima – biopolitičkom, geopolitičkom, socijalnom, ekonomskom i ekološkom.
Ključne riječi: imperijalizam, Indija, internacionalni režimi kontrole hrane, kapitalizam, kolonijalizam, SAD, zelena revolucija
Uvod
Čini se da zelena revolucija nije tema o kojoj se često raspravlja u laičkim i znanstvenim krugovima u Hrvatskoj. Možda djeluje veoma dalekom i rezerviranom samo za zemlje Trećega svijeta. Je li to zaista tako i koliko se zapravo ta tema dotiče svih nas? Kako bismo osjetili težinu posljedica zelene revolucije, ne moramo imati izravni doticaj s njome niti je potrebno službeno provesti zelenu revoluciju u Hrvatskoj. Ona je bila samo svojevrsni uvod u globalne probleme s kojima se danas suočavamo. Ekološke posljedice kao što su salinizacija, zagađenje tla i vodâ pesticidima i umjetnim gnojivima, opadanje razina podzemnih voda i opasnosti od monokultura vjerojatno su prve asocijacije koje se vežu uz zelenu revoluciju. Iako su one dovoljne za osuđivanje takvoga načina proizvodnje hrane, postoje puno dublje implikacije ove politike koje zadiru u biopolitičke i geopolitičke sfere. Kada govorimo o komodifikaciji i komercijalizaciji života, moramo se prisjetiti da je i zelena revolucija imala udjela u tome. Naravno, ona nije stvorila navedene probleme, monokulture i upotrebu umjetnih gnojiva, ali je predstavljala način njihova proširivanja u zemlje Trećega svijeta. Ona je to učinila širenjem industrijske poljoprivrede stvorene na plodnom tlu sjeverne Amerike koje je kao svojevrsna povijesno-politička tabula rasa pružalo idealne uvjete za stvaranje kapitalizma kakvog danas poznajemo. Ako zelenu revoluciju shvatimo kao uvod u globalnu industrijsku poljoprivredu, odnosno agrobiznis, onda ova tema zahtijeva promišljanje na svjetskoj razini. U ovomu članku detaljnije će se tematizirati zelena revolucija u Indiji i time će se omogućiti otvaranje ove teme na globalnom planu. Sve posljedice s kojima se Indija suočava mogu se preslikati na bilo koju zemlju u kojoj je provedena ista politika, ali i na ostale zemlje koje prakticiraju industrijsku poljoprivredu utemeljenu na fosilnim gorivima i visokim energetskim ulaganjima.
Prvi režim kontrole hrane i njegovo djelovanje u Indiji
Da bismo razumjeli kako i zašto je došlo do zelene revolucije u Indiji, potrebno se vratiti u vrijeme britanske vladavine. Postojanje tzv. međunarodnoga poretka kontrole hrane kako ga je autorica Harriet Friedman nazvala(Friedman, 1982), daje novu dimenziju vremenu britanskoga kolonijalizma i doprinosi uspješnoj rekonstrukciji uzročno-posljedičnih veza između razdoblja britanske hegemonije i razdoblja američke hegemonije koje je uslijedilo nakon Drugoga svjetskog rata. Harriet Friedman uvodi prema Mc Michaelu koncept internacionalnih režima kontrole hrane kao „političko-ekonomsku organizaciju struktura proizvodnje i distribucije hrane tijekom razdoblja britanske i američke hegemonije“(Mc Michael, 2009). Ovaj koncept ne omogućuje samo shvaćanje zelene revolucije kao geopolitičke strategije već je smješta i u biopolitičke sfere (Patel, 2012b). Dakako, ne samo nju nego i cijelu imperijalističku politiku – britansku i američku. Friedman navodi dva režima. Prvi se temelji na britanskoj dominaciji, a traje od 1870-ih do 1930-ih godina. Drugi traje do 1970-ih godina, ali se moć prebacuje na britansku iseljeničku koloniju, Sjedinjene Američke Države(Friedman, 1982).Karakteristike su prvoga režima uvoz dobara (žitarice i domaće životinje) iz tropskih i iseljeničkih kolonija u Europu (Mc Michael, 2009) što dovodi do pada cijena hrane i razvitka radničke klase (Friedman, 1982). Drugi je režim iskoristio višak američkih žitarica za poticanje industrijalizacije Trećega svijeta[1], uveo je te zemlje na globalno tržište i osigurao se protiv komunističkih previranja internalizirajući „model nacionalne agro-industrijalizacije“ i prihvaćajući tehnologije zelene revolucije (Mc Michael, 2009). Zahvaljujući projektu izgradnje nacionalne države u postkolonijalnom razdoblju u kojemu su se našle bivše europske kolonije, drugi internacionalni režim kontrole hrane uspio se uvući pod krinkom ekonomske i vojne pomoći (kao i pomoći u hrani) i nametnuti se kao model konzumerističkoga kapitalizma (Mc Michel, 2005). Friedman daje glavne karakteristike toga režima: višak žitarica u SAD-u iskorišten u političke svrhe, politika pomoći u hrani koja je osigurala rješavanje toga viška obično iznad razine stvarne potražnje što je dovelo do povećanja američkoga izvoza žitarica na globalnoj razini i uvjetovalo smanjenje cijena i proizvodnje u zemljama uvoznicama i izvoznicama, otvaranje novih tržišta žitarica u zemljama u razvoju, politika „jeftine hrane“, koja je potaknula urbanizaciju i ovisnost o komodificiranoj hrani te doprinijela prodoru internacionalnoga kapitala u nekoć samodostatne agrarne zemlje (Friedman, 1982). Imajući na umu postojanje navedenih režima, potrebno se vratiti u doba britanske vladavine u Indiji i odgoditi daljnju razradu njihovih biopolitičkih aspekata kako bi im se dao povijesni okvir koji će osigurati lakše razumijevanje biopolitičkih detalja. Jedan od glavnih argumenata za provođenje zelene revolucije u Indiji bio je prehranjivanje gladnoga indijskog stanovništva povećanjem uroda po hektaru. To je trebala osigurati nova tehnologija proizvodnje hrane. Doduše, i danas (ponovno) slušamo o novoj tehnologiji genetičkoga inženjeringa koja ima zadatak proizvesti što više hrane za rastuće gladno stanovništvo. Iz toga je moguće izvući zaključak da zelena revolucija nije uspješno nahranila gladne, nego da je dovela do nove gladi i siromaštva[2]. Postoje dva općeprihvaćena objašnjenja problema gladi u svijetu – nedovoljna proizvodnja i prenapučenost. Oba su objašnjenja vrlo draga intervencionizmu zemalja Prvoga svijeta. Postoji i jedan skriveni uzrok gladi – distribucija. Ako istražujemo dublje, shvatit ćemo da je korijen svih problema nepoštivanje prirodnih zakonitosti i ograničenja ekosistema. Svaki prelazak granica ekosistema dovodi do problema u nekoj zajednici. Tako je i opterećenje ekosustava prevelikim brojem ljudskih jedinki dovodilo do pojave gladi na tim područjima, a glad je djelovala kao prirodan način kontrole populacije. To je dobro funkcioniralo dok ljudi nisu uspjeli razviti metode intenzivnih zahvata (npr. poljoprivreda) u prirodu koje su smanjile broj gladnih i povećale ukupan broj ljudi na Zemlji. Istovremeno se postupno smanjivala populacija biljnih i životinjskih vrsta i poremetila se prirodna ravnoteža. Zelena revolucija bila je još jedan zahvat koji je pridonio narušavanju prirodne ravnoteže. Takvi su zahvati potkopali prirodnu selekciju i prirodne načine kontrole populacije tako da se današnja glad može samo pripisati ljudskom faktoru. Čini se da su tvorci programa zelene revolucije zaboravili tu činjenicu i okrivili nedovoljnu proizvodnju hrane i prenapučenost za masovnu glad. U rješavanju problema gladi fokusirali su se samo na nedovoljnu proizvodnju, dok je prenapučenost ostala kontroverzna tema. Zato će se ovdje razmotriti distribucija hrane kao jedan od glavnih uzroka masovne gladi u Indiji koja se pojavila dolaskom britanske vlasti (Newman, 2007) i koja je konzekventno dovela zelenu revoluciju u tu zemlju. Masovna glad bila je usko povezana s kolonijalnim iskorištavanjem prirodnih resursa, kapitalističkim naslijeđem u vidu ograđivanja i otimanja zajedničkih dobara, raspada tradicionalne ekonomije samodostatnosti kao i degradacijom okoliša koja se ogleda u deforestaciji u ime izgradnje željeznice, iskorištavanju prirodnih resursa, uvođenju plantaža monokultura i komercijalizaciji poljoprivrede. Prije britanske vlasti indijsko je stanovništvo uglavnom prakticiralo održivu poljoprivredu koja se temeljila na bioraznolikosti, recikliranju nutrijenata, mudrom iskorištavanju vodnih resursa i njihovoj konzervaciji, tradicionalnom znanju, suradnji i zajedničkim dobrima[3]. Nije se samo cijenila prirodna nego i socijalna raznolikost; društvo se sastojalo od lovačko-skupljačkih zajednica, nomada i polu-nomada, kao i sjedilačkih zajednica, a sve su bile razdijeljene u mnogo kasti i jatija[4]. Takva društvena stratifikacija pomogla je očuvati prirodne resurse i smanjiti kompeticiju između kasti (Gadgil-Guha, 1992). Zajednička dobra u koja su se ubrajale šume i pašnjaci bila su osiguranje od gladi u doba sezonskih oskudica i opskrbljivala su stanovništvo suhom travom, granjem i grmljem, glinom, balegom (od stočarstva) i lišćem koji su činili sedamdeset posto potreba za gorivom i pedeset i pet posto potreba za stočnom hranom (Davis, 2001). Kad su javna dobra postala vlasništvo britanske vlasti, lokalne zajednice ostale su bez besplatne divlje biljne i životinjske hrane, biljnoga gnojiva, hrane za stoku, drva za ogrjev i graditeljstvo, divljega ljekovitog bilja i mnogih resursa koji su imali važnu ulogu u njihovim životima. Prije britanske vladavine zemlja nije mogla biti oduzeta seljaku koji ju je obrađivao i bila je razdijeljena između kralja, feudalnih satrapa[5] i seljaka, a renta se plaćala u poljoprivrednim proizvodima (Sen, 1962). Ne mareći za te kulturne karakteristike, Britanci su uveli europske standarde i prakse koje su uključivale tretiranje zemlje kao privatnoga vlasništva i robe koju se moglo prodati za novac.To je označilo gubitak suvereniteta seljaka i kontrole nad izvorima hrane. Patel navodi kako se u starom indijskom feudalnom sustavu očekivalo od zemljoposjednika da nahrani svoje kmetstvo u razdoblju oskudice. Za vrijeme britanske vlasti višak, koji je nekoć bio namijenjen kmetovima, izvezen je u Englesku, a ako je kmetstvo htjelo doći do toga viška moralo ga je kupiti (Patel, 2012a). Osim očigledne kolonijalne ostavštine u obliku devastacije okoliša i prirodnih resursa i masovne gladi, postoji još jedna suptilnija razina te ostavštine u obliku zapadnjačkih ideja napretka prihvaćenih među indijskim intelektualnim krugovima. Među njima bili su i indijski vođe koji su nakon nezavisnosti odlučili uzdignuti Indiju na razinu zapadnoga svijeta kroz industrijalizaciju i urbanizaciju (Perkins, 1997). Tako je doba britanske hegemonije, odnosno prvi međunarodni režim kontrole hrane, uvjetovao prisutnost drugoga režima – američke hegemonije u Indiji. To je dovelo do masovne gladi, uspostavljanja kapitalističkih odnosa unutar indijske ekonomije i društva te je uvelo zapadnjačke standarde i vrijednosti koji su otvorili vrata američkoj intervenciji(privatno vlasništvo, individualizam, kompeticija, ideja napretka u smislu neograničenoga ekonomskog i tehničkog rasta i čovjekovoga oslobođenja od prirode itd.).
Drugi režim kontrole hrane i njegovi biopolitički i geopolitički aspekti
Posljedice koje je prvi režim ostavio na zemljama Trećega svijeta omogućile su lakše prodiranje i stvaranje drugoga režima. Nakon britanskoga napuštanja Indije, mlada se država morala suočiti s mnogim problemima među kojima su bile oslabljena ekonomija, masovna glad i rastuća populacija. U borbi za ostvarenje samostalne nacionalne države pomogle su im SAD. SAD su najprije pomogle u hrani, a zatim kroz program zelene revolucije – ili se barem tako isprva činilo. Gledano iz druge perspektive, događalo se upravo obrnuto. Primajući američku pomoć, Indija je gubila nezavisnost oslanjajući se na pomoć u hrani, fokusirajući se na industrijalizaciju (Perkins, 1997) te internalizirajući američki model industrijske poljoprivrede, a time i američke prehrambene navike (Mc Michael, 2009). Nekoć samodostatne zemlje postale su ovisne o uvozu hrane, tehnologija i ideja iz SAD-a. Jedna od ideja bila je industrijska poljoprivreda koja je implementirana pod nazivom zelena revolucija. Prije zelene revolucije Indija je primala veliku pomoć u hrani od SAD-a koja je iz indijske vizure bila tu da osigura uspješnu industrijalizaciju koja je zahtijevala razvijenu komercijalnu poljoprivredu i veliki višak hrane koji Indija nije imala. Iz američke vizure SAD su sprječavale Indiju krenuti putem komunističke Kine (Perkins, 1997). Treba spomenuti da se sve ovo događalo u jednom specifičnom povijesnom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, odnosno za vrijeme hladnoga rata, kada su svi američki napori bili usmjereni prema zaustavljanju širenja komunizma i potencijalnih komunističkih prijetnji. Tada se razvila i teorija o povezanosti prenapučenosti, iscrpljivanja prirodnih resursa, gladi i političke nestabilnosti koja bi kulminirala u komunističkoj pobuni (Perkins, 1997) i tako predstavljala opasnost za nacionalnu sigurnost. Srećom, postojao je veliki višak žitarica koji se odlično uklopio u novu američku vanjsku politiku koja je označila raskidanje sa starom politikom izolacionizma (Perkins, 1997) i koja je osmislila Maršalov plan za ratom razrušenu Europu, ali i kasnije programe pomoći u hrani za potencijalne pobunjeničke zemlje. Jedan od planova je bio P.L.480 koji je legitimirao prodaju američkoga viška zemljama u razvoju u njihovim nacionalnim valutama, odnosno u slučaju Indije – rupijima. Tako je pokriven jedan dio plana, odnosno spriječilo se širenje komunizma. Drugi dio plana bilo je otvaranje novih tržišta i uvođenje zemalja u razvoju u kapitalistički sustav produkcije i reprodukcije koji je proveden uvođenjem zelene revolucije. Ona je predstavljala savršeni način kako brzo nahraniti gladne mase, ali i način kako uvesti američki način proizvodnje odabranih žitarica, odabranim sredstvima i na odabranim područjima. Uskoro je indijski seljak izgubio suverenitet nad vlastitim životom. Ako je nekoć uzgajao razne kulture od žitarica do mahunarki i skupljao divlje visokonutritivno zeleno bilje i time upotpunio vlastitu prehranu, sada je uzgajao pšenicu, a ostale namirnice morao je kupovati novcem koji bi dobio od prodaje pšenice. Uz to se morao i brinuti za ostala ulaganja kao što su hibridno sjeme, pesticidi, umjetna gnojiva, navodnjavanje i mehanizacija. Postao je ovisan o tržištu. Često su sva ta ulaganja bila visoka za male poljoprivrednike koji bi završili kao jeftina radna snaga prisiljena na migraciju u urbane slamove u potrazi za poslom (Cleaver, 1972). Time su stvorene rezerve nezaposlene radne snage koja je uvjetovala niske plaće, kompetitivnost i slabe radničke sindikate, a time i visoki profit za kapitaliste. Kako je došlo do ove kontrole ljudskoga života, ali i života ekosistema kroz diskretno nametanje prehrambenih navika i načina života? Da su Indijci i dalje nastavili sa svojom ekonomijom samodostatnosti, odnosno da su i dalje uzgajali cijeli spektar raznih poljoprivrednih kultura na prirodan način i da su i dalje mogli koristiti darove svojega ekosustava u obliku besplatnih resursa, kapitalizam se ne bi mogao razviti u takvom okružju, a ne bi došlo ni do socijalno uvjetovane gladi i siromaštva. Što je to dalo pravo Sjedinjenim Američkim Državama da interveniraju u indijsku ekonomiju i živote njezinoga stanovništva? To je bila „humanitarna“ misija zaustavljanja masovne gladi koja je postala mjerljiva kalorijama. Svođenjem kulturnih vrijednosti hrane na bezlične numeričke vrijednosti učinilo se to da je hrana postala politički instrument vođenja države (Cullather, 2007). Kalorija je smjestila hranu u političke sfere i omogućila proširivanje nadzorne moći države nad njezinom populacijom. Tako je hrana postala(bio)političko oruđe i važan faktor u američkoj vanjskoj politici (Cullather, 2007). Lišena kulturnoga, geografskoga i vremenskoga konteksta, hrana je postala usporediva između nacija i različitih razdoblja (Cullather, 2007). Tako je država preuzela odgovornost upravljanja nacionalnim zalihama hrane. Pšenica je postala najprominentniji međunarodni nositelj kalorijske vrijednosti, a globalna ravnoteža u opskrbljenosti hranom preduvjet svjetskoga mira (Cullather, 2007). Budući da su Amerikanci prvi uvidjeli potencijal kalorije, američki način prehrane koji se temelji na pšenici, mlijeku, mliječnim proizvodima i mesu predstavio se kao najkvalitetniji, dok su namirnice kao što su riba, mahunarke, riža, voće i zeleno lisnato povrće, glavne namirnice u prehrani azijskih zemalja i zemalja Trećega svijeta, smještene na samo dno nutritivne ljestvice (Cullather, 2007). Gledajući na prehranu indijskoga stanovništva iz toga kuta, nije postojala socijalno uvjetovana masovna glad, nego se radilo o tome da hrana koju je indijski puk konzumirao nije imala nikakvu nutritivnu vrijednost. Trebalo ih je naučiti uzgajati pšenicu (nakon koje dolaze mlijeko i meso) naprednom tehnologijom što bi riješilo problem gladi. Čak i da se zaborave sve imperijalističke implikacije i prihvati premisa da je jedini cilj zelene revolucije bio iskorjenjivanje gladi, on bi bilo neostvariv zbog egoistične američke ideologije iza takve „nutricionističke“ teorije i očitoga nepoznavanja temelja nutricionizma. To bi bio još jedan ljudski izlet u svijet mašte kao što su bile i velike dobrobiti insekticida DDT-ja ili još uvijek aktualna priča o neograničenom rastu (u ograničenom svijetu).
Ekološke posljedice zelene revolucije
Ako se ikada ekološki aspekt neke politike, ekonomskoga plana ili bilo kojeg drugoga ljudskog čina (jer svaki ljudski čin ostavlja trag na okolišu ili nekom ekosustavu) uzme u obzir, to se radi odvojeno od ostalih aspekata pa se socijalna, ekonomska i politička sfera ne mogu dovesti u direktan kontakt s ekološkom sferom i čine se potpuno nepovezanima. Ove su sfere u stvarnosti neodvojive. Prirodni zakon međuzavisnosti uči da ništa ne postoji odvojeno jedno od drugoga, već da su živa i neživa priroda međusobno ovisne jedna o drugoj i da se nalaze u stalnoj interakciji. Tako su i ljudske aktivnosti unutar društva (koje, opet, nije izolirana cjelina) neodvojive i isprepletene pa su tako i ekološke posljedice zelene revolucije u neposrednoj vezi sa ekonomskim, društvenim i političkim posljedicama. Ekološke posljedice jesu posljedica (dugoročno) nerazboritih ekonomskih i političkih poteza, a ekonomska, društvena i politička situacija nakon 1980-ih godina, kada je ekološki aspekt napokon isplivao na površinu, direktne su ili indirektne posljedice ekoloških posljedica zelene revolucije. Zelena revolucija temeljila se na paketu visokoprinosnoga hibridnog sjemenja, intenzivnoga korištenja umjetnih gnojiva i pesticida i intenzivnoga navodnjavanja. Uz to je neodvojivo išla i mehanizacija. Visokoprinosno sjeme moglo je opravdati svoj naziv samo ako su svi gore navedeni uvjeti bili ispunjeni, dok bi u protivnom davalo manji urod nego tradicionalne sorte (Shiva, 1991a). Kulture na kojima se inzistiralo bile su orijentirane prema globalnom tržištu, a ne prema tržištu zemalja u kojima je zelena revolucija provedena (Shiva, 1991b). Najvažnija kultura bila je pšenica, iako ona nije bila temeljna prehrambena kultura u Indiji i u Meksiku u kojemu je zelena revolucija prethodno provedena. S tako uskim odabirom kultura (pšenicu su pratile riža i kukuruz), monokulturnim načinom uzgoja, neizbježno dolazi i genska uniformnost zato što su nove hibridne kulture stvorene iz uske genetske baze (Newman, 2007). Sve to doprinosi smanjenju bioraznolikosti koja je važan faktor u održanju zdravoga i otpornoga ekosustava. Metoda uzgoja isključuje tradicionalna znanja i prakse rotacije i polikultura i nameće monokulturnu proizvodnju koja zahtijeva puno pesticida i umjetnih gnojiva. Genska uniformnost čini biljke lakim metama raznih bolesti koje se pretvaraju u epidemije; umjetna gnojiva ruše otpornost biljke prema nametnicima tako da nekoć nevažni insekti postaju velika prijetnja (Shiva, 1991b), a izostanak polikulturnoga uzgoja i rotacije znači dodatno slabljenje tla i biljaka koje ostaju bez svojih simbiotskih partnera. To dovodi do intenzivnijega korištenja pesticida i umjetnih gnojiva koji i dalje narušavaju otpornost u biljaka i osiromašuju tlo (Newman, 2007) i traže još više pesticida i još više umjetnih gnojiva. Prinosi postaju sve manji, a ulaganja se povećavaju. Problemi nametnika i bolesti za koje se nekoć priroda sama brinula kroz bioraznolikost, sa zelenom revolucijom postaju teret seljacima pretvarajući ih u robove. Sama anatomija hibridnih kultura veže seljaka za tržište i oduzima mu sve resurse koje mu je priroda nudila besplatno. Tradicionalne kulture pšenice imale su puno višu stabljiku od hibridnih, a biomasa (slama) koju su proizvodile koristila se kao malč, hrana i stelja za stoku, kao krovište u gradnji itd. Perkins, 1997) čime je prirodni krug zatvoren. Biljka je iskoristila nutrijente u tlu i vratila se natrag u tlo kao gnojivo (malč ili životinjsko gnojivo) i tako mu vratila nutrijente koje je iskoristila. Kod hibridne pšenice samo je zrno koje se prodavalo na tržištu imalo vrijednost, a da bi ono moglo biti veće, stabljika je trebala biti kraća i nije proizvodila toliko biomase. U ovomu slučaju iz tla su se crpili nutrijenti, a ništa se nije vraćalo osim umjetnih gnojiva i otrova. Nadalje, umjesto da se pomogne marginalnim područjima sa siromašnom proizvodnjom, zelena revolucija išla je za sloganom „building on the best“ tako da je u Indiji zaživjela najviše u Panjabu i Uttar Pradeshu jer su ta područja već imala visoko razvijenu proizvodnju i izgrađen sustav navodnjavanja od davnina (Shiva, 1991b). Nove visokoprinosne sorte zahtijevale su puno više od toga. Hibridna pšenica trebala je tri puta više vode od tradicionalnih sorti (Shiva, 1991b). Danas se područja zahvaćena zelenom revolucijom (i industrijskom poljoprivredom općenito) suočavaju s problemima salinizacije, opadanja razine podzemnih voda, zasićenja vodom i dezertifikacijom. Metoda rješavanja ovih problema ista je kao i kod onih s osiromašenjem tla. Kada dođe do salinizacije tla, dovodi se još više vode da bi se sol isprala. Time se problem samo produbljuje i traže se nova ulaganja za sve manje prinosa. Cijela tehnologija zelene revolucije ovisna je o fosilnim gorivima i time je potpuno neodrživa, zahtijeva konstantna novčana ulaganja. Ako zemlja nema dovoljno prirodnih resursa za održavanje toga sustava, postaje ovisna o uvozu fosilnih goriva i tehnologije iz drugih zemalja.
Zaključak
Iako nije pretjerano popularna tema, zelena revolucija pokazala se ključnom u širenju kapitalističkih odnosa u zemljama Trećega svijeta. Dakako, to nisu bili odnosi jednakosti, već odnosi kontrole i izrabljivanja. Henry Kissinger jednom je prilikom hrabro izjavio: „Kontrolirajte naftu i kontrolirat ćete cijele države; kontrolirajte hranu i kontrolirat ćete cijeli svijet“[6]. Upravo se na tu jednu rečenicu može svesti politika zelene revolucije – na kontrolu osnovnih životnih potreba (voda, hrana, zrak i sklonište). Čim se osoba nađe (voljno ili prisilno) unutar neke relativno apstraktne konstrukcije nazvane državom, kraljevinom ili sličnim socijalno-političkim konstruktom koji je materijaliziran teritorijalnim granicama, ta osoba pada pod kontrolu toga konstrukta. Barem što se tiče staništa. Nakon toga dolaze na red hrana i voda za što su se pobrinule imperijalne sile, ponajviše Britanija i SAD.Britanija je postavila temelje, a SAD su dovele sustav do savršenstva. Ono što se danas prihvaća kao normalno, kao izobilje i pravo izbora (veliki šoping-centri, konstantan priljev dobara iz raznih dijelova svijeta, pune police, reklame, hrana na svakom uglu) nije ništa drugo nego uglancan i profinjen sustav izrabljivanja, kontrole i nevidljive prisile. Zelena revolucija bila je jedna od stepenica prema tom savršenstvu. Zaista je najlakše kontrolirati stanovništvo ako se kontroliraju izvori hrane i vode. To je posebno aktualno danas, a još će više biti u bliskoj budućnosti. (Bio)raznolikost se ne može kontrolirati. Zato su tvorci programa zelene revolucije inzistirali na nekoliko standardiziranih poljoprivrednih kultura i uništavanju bioraznolikosti počevši od poljoprivrede, zatim preko načina prehrane, pa sve do kulture. Na što je drugo nomad ili lovac sakupljač bio prisiljen kada mu se oduzelo tlo kojim hoda, trava koju njegova stoka pase ili bobice i divlje bilje kojim se hrani, izvor koji ga opskrbljuje vodom i granje koje mu služi kao gorivo nego da postane jeftina radna snaga koja ostaje bez ičega osim rada svojih mišića? Na što je bio prisiljen seljak kada je morao cijelu svoju zemlju iskoristiti za uzgoj jedne vrste pšenice koja bez određenih „inputa“ u obliku gnojiva, pesticida, navodnjavanja (sve se mora obavljati strojno) neće dati dovoljno uroda da bi se moglo skupiti novac za osnovne životne potrebe koje više ne dolaze besplatno, a kamoli za novu sjetvu, umjesto da uzgaja razne vrste prosa, kukuruza, amarantha, mahunarki kao što su nebrojene vrste leće, slanutka, graha, zelenoga lisnatog povrća i voća? Koje su opcije ponuđene tom seljaku kada više nigdje ne može poći jer je sve privatno vlasništvo i kada sve oko njega pripada tržištu? Što može učiniti kada postoji mogućnost da umre od gladi sjedeći ispred ograđene zemlje pune zrelih voćki manga jer je netko odlučio da je to privatno vlasništvo na koje on nema pravo? Ili kada mora kupovati vodu sa izvora koji je prije napajao mnoge ljudske i životinjske zajednice, a sad je vlasništvo neke kompanije? Što će napraviti kada u selu više ne može doći do staroga sjemena koje je prilagođeno tamošnjem ekosustavu i klimi, nego samo do Monsantova BT pamuka[7]? Što će uspješan modni dizajner u gradu napraviti kada shvati da bez supermarketa ne može preživjeti jer je oko njega samo beton i asfalt i da mu oni koji određuju tko će dobiti vodu mogu uskratiti tu istu vodu koja neprekidno curi dok on uspavano ujutro pere zube? Ako nastavimo dalje s pitanjima shvatit će se globalna povezanost svih aspekata života, ali i apsurdnost umjetnoga sustava u kojemu živimo. Tu se više ne radi o sigurnosti hrane, radničkim pravima, rijekama punim otrovanih riba, nenormalnom cvatu algi u Jadranskom moru, nekadašnjim poljoprivrednim površinama u Punjabu koje su sada pustinje raspucane suhe zemlje ili seljacima u Boliviji koji si više ne mogu priuštiti nekad glavnu pseudožitaricu kvinoju u njihovoj prehrani zbog velike potražnje među osviještenim stanovništvom Prvoga svijeta koje se zdravo hrani; radi se o ugrožavanju života na ovomu planetu zbog ljudskoga antropocentrizma i nerazumijevanja svijeta i prirodnih zakonitosti. Zelena revolucija samo je dio toga, ali razumijevanje njezinih dubljih implikacija može dovesti do preispitivanja sustava koji ju je stvorio i koji je ona uspjela proširiti na ostatak svijeta.
Literatura Cleaver, Jr, Harry M. (1972.) “The Contradictions of Green Revolution”.The American Economic Review 62 (1/2): 177–186. Cullather, Nick (2007.) “The Foreign Policy of the Calorie”.The American Historical Review 112 (2): 337–364. Davis, Mike (2001.) Late Victorian Holocausts: El Nino Famines and the Making of the Third World. London: Verso. Friedmann, Harriet (1982.) “The Political Economy of Food: The Rise and Fall of the Postwar International Food Order”. American Journal of Sociology Supplement: Marxist Inquiries: Studies of Labor, Class and States: S248-S286. Gadgil, Madhav i Guha, Ramachandra (1992.) This Fissured Land: An Ecological History of India. Berkley-Los Angeles: University of California Press Mc Michael, Phillip (2009.) “A Food Regime Genealogy”.The Journal of Peasant Studies 36 (1): 139–169. Mc Michael, Phillip (2005.) “Global Development and the Corporate Food Regime”.Research in Rural Sociology and Development 11: 269–303. Newman, Bryan (2007.) “A Bitter Harvest: Farmer suicide and the unforseen social, environmental and economic impacts of the Green Revolution in Punjab India”. Development Report no 15, Food First: Institute for Food and Development Policy. Patel, Raj (2012.) Stuffed and Starved: From Farm to Fork: The Hidden Battle for the World System. London: Portobello. Parkins, John H. (1997) Geopolitics and the Green Revolution: Wheat, Genes and the Cold War. New York: Oxford University Press. Sen, Bhowani (1962.) Evolution of Agrarian Relations in India. New Delhi: People’s Publishing House. Shiva, Vandana (1991a) “The Green Revolution in the Punjab”.The Ecologist 21(2): 57–60. Shiva, Vandana (1991b)The Violence of the Green Revolution: Third World Agriculture, Ecology and Politics. London: Zed Books Ltd.
[1]Višak američkih žitarica,koji je uvezen u zemlje Trećega svijeta, omogućio je jeftiniju hranu za populaciju u gradovima i rastuću radničku klasu. To je omogućilo zanemarivanje razvoja poljoprivrede tih zemalja i stavljanje naglaska na industrijalizaciju koja se u to vrijeme shvaćala kao sinonim za napredak. [2]Ovdje ne mislim strogo na ekonomske parametre rasta BDP-a koji ionako nisu realno mjerilo napretka izvan kapitalističkoga sustava i parametre rasta proizvodnje žitarica, već siromaštva koje je uzrokovano degradacijom okoliša, odnosno osiromašivanjem i iscrpljivanjem tla, zagađivanjem i nestajanjem pitke vode, pogoršavanjem zdravstvenoga stanja stanovništva koje je uzrokovano trovanjem pesticidima i opadanjem kvalitete života, uništavanjem bioraznolikosti i ekološke baze o kojoj ovisimo kao jedan mali djelić planetarnoga ekosustava. [3]Za više informacija čitatelja upućujem na djela Vandane Shive. [4]Podkasta. Svaki je jati obično označavao tradicionalno zanimanje ili plemensko podrijetlo. [5] Satrap – guverner provincije. [6]U originalu “Control oil and you control nations; control food and you control the people.” [7]Genetički modificirana sorta pamuka koja proizvodi insekticid. Proizvodi je Monsanto, a kompanija Mahyco većinom je distribuira u Indiji.
Eto, nadam se da vam nije bilo prenaporno i predosadno. Ako je, moje isprike, nekad sam takva ;)
Do sljedećeg posta (recept...haha, malo za liječenje rana uzrokovanih ovim postom)...
Vaša Figgy