Eh sad, ono što mene smeta kod tranzicijskih recepata je činjenica da su puni masnoća. Katkad sadrže više masnoća nego standardni obrok bogat masnoćama ili čak obrok brze hrane (pizza, hamburger s pommes frittesom) i kada bih ljudima savjetovala što da izaberu: niskomasni obrok koji se sastoji od povrća lagano kuhanog na pari i kuhanog krumpira ili sirovi obrok koji se većinom sastoji od orašastih plodova, sjemenki, ulja itd., uvijek bih išla na prvu opciju, posebice ako govorimo o svakodnevnim obrocima. U vrijeme tranzicije je u redu povremeno pojesti neki „gurmanski“ sirovi obrok sa malo više masnoća nego se preporuča, no ni u kojem slučaju vam to ne bi smjela postati dugoročna i svakodnevna navika. Ako jedete sirovo, to ne znači da uvijek jedete zdravo.
Ne, one nikako nisu problem ako govorimo o pravim masnoćama i umjerenim količinama. Danas sve više sirovih vegana postaje svjesno pogrešaka na svom putu prema optimalnoj prehrani i u većini slučajeva su te pogreške vezane uz prevelik unos masnoća. Neki su uspijevali na visokomasnoj sirovoj prehrani čak i nekoliko godina da bi se našli vezani za krevet pitajući se u čemu je problem i da bi na kraju došli do zaključka da su pretjerivali sa unosom masnoća (ovdje se referiram na priču Frederica Patenaudea čija su mi iskustva puno pomogla). Masnoće su nam definitivno potrebne, no nisu sve masnoće stvorene jednake. Iako postoje „dobre“ i „loše“ masnoće, one su ipak samo masnoće i treba ih unositi u umjerenim količinama makar one bile najzdravije na svijetu. Nezasićene masne kiseline čine „dobre“ masnoće, a one se nalaze u avokadu, orašastim plodovima, sjemenkama, ali i u malim količinama u zelenom lisnatom povrću kao i ostalom povrću i voću. Masnoće iz tih izvora su vam sasvim dovoljne za optimalno funkcioniranje organizma. Ja osobno ne koristim ulja i ne mislim da su nužan, pa čak ni dobar izvor masnoća jer su koncentrirana masnoća, bez vlakana, proteina i ugljikohidrata što ih čini necjelovitom namirnicom. Osim toga ulja su rafinirani proizvod, bila ona hladno-prešana i ekstra-djevičanka i što sve ne; njih ne možete naći kao cjelovitu namirnicu u prirodi. Da su nam ulja potrebna u tom obliku, priroda bi se pobrinula da ih nađemo takvima u prirodi. No nakon sve te niskomasne halabuke, koliko nam je masnoća ustvari potrebno? 10% masnoća u cjelokupnoj prehrani je sasvim dovoljno i nije potrebno ići na više od toga. Mnogi stručnjaci kao što su John McDougall, Michael Klaper, William Harris, Ruth Heidrich, Michael Greger, Neal Barnard, Caldwell Esselstyn, Dean Ornish, Dough Graham preporučuju upravo taj postotak (neki idu do maksimalno 15%) masnoća u prehrani. Dr.Campbell u svojoj „Kineskoj studiji“ piše o ljudima u ruralnoj Kini koji konzumiraju manje od 10% masnoća. U tim područjima možemo naći puno manji postotak ljudi oboljelih od srčanih bolesti, raka dojke, ateroskleroze itd. nego u Velikoj Britaniji ili SAD-u. Nadalje, masnoće (a ne voće) su krivac za probleme sa kandidom, pojavu dijabetesa tipa 2, pojavu raka zbog manjka kisika u organizmu itd. (više o svemu tome u jednom od narednih postova).
No kako se tih 10% uklapa u gurmanske sirove recepte i deserte? Pa…nikako… Masnoća je masnoća, a desert je desert 90% sirovih deserata se sastoje od većinom masnoća. Sirovi kolač od sira kao najpoznatija i jedna od najomiljenijih slastica se sastoji u potpunosti od orašastih plodova i datulja. Gotovo sve baze za torte i pite su orašasti plodovi i sjemenke, a kreme su najčešće od avokada ili indijskih oraščića. Nažalost mnogi sirovi „gurui“ i „kuhari“ ih predstavljaju kao zdrave deserte implicirajući (a katkad i otvoreno tvrdeći) da ih možete bez straha jesti svakodnevno, čak i kao doručak (?!?). Koliko god to lijepo zvučalo i bilo fino, to nije istina, i to upravo zbog masnoća o kojima sam maloprije govorila. Većinski udio u prehrani bi trebali činiti ugljikohidrati (oko 80%) u obliku svježeg, zrelog voća, a ostalih 20% se dijeli na proteine i masnoće (1:1). Svakodnevna konzumacija sirovih deserata nije najmudrije rješenje, pa makar bilo opravdavano tranzicijskom fazom. Naravno, postoje i niskomasni deserti i ja uvijek pokušavam napraviti upravo takve koji će biti lakši za probavu i u kojima ćete moći češće uživati. Ostali visokomasni i svima fini deserti bi trebali ostati u rangu deserata i trebalo bi ih konzumirati kao i sve ostale deserte: umjereno, što bi po meni bilo jednom u dva tjedna ili maksimalno jednom tjedno. Dakako, mislim da je uvijek bolja opcija napraviti niskomasnu verziju deserta. Nakon nekog (duljeg) vremena na sirovoj prehrani komplicirani i masni sirovi deserti će vam vjerojatno prestati biti zanimljivi; meni su preteški za probavu i nisu pretjerano ukusni. Draže mi je cijelo zrelo i sočno voće. U međuvremenu, samo imajte na umu da je desert ipak desert, bio on sirov ili ne. Dugoročnim i čestim uživanjem u masnim sirovim receptima (bilo desertima, bilo krekerima ili paštetama ili nećem trećem) nećete osjetiti prave blagodati sirove hrane, niti njezinu bit. U redu je počastiti se nekim gurmanskim jelom, no treba imati na umu da to nije jelo za svaki dan.
No, da vas sad ne odbijem od sirovih blagdanskih slastica, one su uvijek bolja opcija od torta i kolača koje uključuju brašno, jaja, mlijeko i industrijske dodatke. Blagdani su i svi se vole počastiti, pa zašto ne biste onda ipak izabrali zdraviju sirovu opciju? Ionako, Božić je jednom u godini ;)