I jedan moj savjet meni i svima; prestanimo s(v)e uzimati tako ozbiljno. Toliko se mijenjamo, i psihički i fizički da je besmisleno hvatati se za trenutačno, ili, pogotovo, neko prošlo stanje; za pet minuta možda ćemo razmišljati drugačije, a možda će nam meteor pasti na glavu; nikad ne znaš. Čemu onda histerija? Znam, naviknuli smo se na nju i rasli smo u takvom okružju, ali možemo se mijenjati. Ako sam u išta sigurna, sigurna sam u to da se ljudi mogu mijenjati. Možete ostati takvi kakvi jeste, zasigurno, ali možete i postati sasvim neka druga osoba.
Ako nas čine naše misli, onda smo umrli već nekoliko milijuna puta; što je ono što smo mi zaista?
Bez izolacije ili nekog posebnog treninga, stvari se događaju polako i postupno. Ono što nam je prije bilo logično više nije, a tako će biti i u budućnosti. Stavovi su fluidni; samo budale ne mijenjaju svoja uvjerenja i tvrdoglavo ne žele razmotriti ništa što se ne poklapa s njihovima. Sve su priče, samo je pitanje koliko dozvoljavamo sebi da iskoračimo iz svoje i uđemo u tuđu. Priča o sirovoj hrani je isto tako jedna od priča; vjerujem da postoji puno više od fizičkog svijeta i njegovog uvjetovanja. Teško je izvući glavu iz navike. Ne znači da sam ja uspjela ako ovo pišem. Eksperimentiram. Opet. I sa svojim uvjerenjima o hrani i svaki dan si dokazujem da je moguće rušiti stara i konstruirati nova. A objektivna stvarnost? Sve manje vjerujem u nju.
„Ali svi doktori i znanstvenici su dokazali _______ (umetni teoriju)! Provedena su istraživanja!“, povikat će netko. Da, jesu. Ali i oni su vjerovali u određene paradigme. Svako istraživanje se provodi da bi se dokazala (ili pobila) određena teorija te se rezultati (obično) kreću oko određenih vjerovanja i očekivanja. Umom ne možemo smisliti ili doživjeti nešto za što ne znamo odnosno što nismo iskusili. Ha! Sad sam se sjetila super priče. Ne znam hoće li dokazati gore napisano, ali je kul.
Naime, prije nekoliko godina mama mi je pričala kako se njenom kolegi s posla zaštopao kanalić žlijezde slinovnice i lik natekao k'o debeli hrčak i jadan je morao ići doktorici na neke zahvate, piti antibiotike i slično. Kako ja imam povijest hipohondrije, bogtepitaj zašto, tako sam se ja sva izbezumila na taj događaj i ta je informacija očito ostala u mojoj podsvijesti. I neš ti za tjedan dana evo Marine hrčka! O jebote, jesam i ja tulava. Dobro da nisam kugu dobila! Tako ja kod doktora, panika, iako već znam što mi je (inače, uvijek sam si znala postaviti dobru dijagnozu…možda sam trebala ići u medicinare; isprobala bi sve moguće boleščine) i dobijem potvrdu, naravno, zaštopan kanalić žlijezde slinovnice. ODAKLE!?
Kod mene je to sve bilo prilično očito, ali razmislite koliko podsvijest upravlja nama; svi naučeni obrasci koje svakodnevno srećemo konstruiraju naš život. Kada otvorimo oči znamo da ćemo vidjeti svoju sobu (ako smo zaspali u njoj, a ne pijani u tramvaju), određene boje i oblike. No, što ako (a zašto ne?) sve to zapravo izgleda potpuno drugačije? Ili čak i ne zapravo, nego samo iz neke druge perspektive, da ne kažemo (njuejdžerski) dimenzije? Ovo tijelo je prilagođeno da hvata samo određene signale, jer da hvata sve valjda bismo se rasprsnuli, ali to ne znači da samo oni postoje. Pošto smo prilično zatupili svoja osjetila, kad bismo ih izoštrili kako spada, sigurna sam da bismo osjetili puno više.
Ako napustimo sva uvjerenja i učenja koja nam se nude na čemu ostajemo? Za što se možemo primiti? Hoćemo li se strmoglaviti ako se nemamo za što uhvatiti, ili čak (za)vezati?
Reći ću vam kada isprobam. Možda je lakše iz jednog uvjerenja preći u drugo, pogotovo ako su u igri neke pozitivne brije, afirmacije, svemirske ljubavi i slično. Tko voli, neka. Ja želim ništa. Ništa što se može imenovati, ništa što postoji i što je ikad postojalo u našem poimanju. Praznina i ništavilo. E pa da vidimo za šta ćeš se onda uhvatiti kad nema ničega! Ha!
Tko je gledao, vjerojatno se sjeća onog članka iz 24 sata, o sirovoj veganki meni. Muke mu ježove. No super je to bilo. Nego, puno se ljudi uhvatilo za moje piercinge. Oni su tada imali za mene jedno značenje; no sada, kada razmišljam o njima (ostala su mi još 4 komada) shvaćam da su oni najbolja stvar koju sam mogla napraviti; oslobodili su me straha i nametnutih uvjerenja; pomogli su mi da shvatim da mogu biti bilo tko na fizičkoj razini. Sada, neočekivano možda, umjesto da trčim na svoju buduću šumu hrane, ja želim iskusiti nešto potpuno obrnuto. Znam da će šuma hrane doći i da ću živjeti u šumi bogu iza nogu, ali do tada želim potpuno promijeniti svaki djelić uvjerenja koja imam u sebi i mislim da je ovaj neočekivan put (od jednog „prirodnjaka“) upravo to što će mi pomoći na putu prema ničemu. Saditi drveće je prekrasno, i živjeti u prirodi, ali i ta „filozofija“ je uvjerenje. To je sigurno najugodniji život koji možemo voditi jer smo, možda, najprilagođeniji takvom životu; vidimo to i sami po osjećaju koji imamo kada odemo u prirodu. ALI. Pitanje je što tko od nas želi u životu i za čime mu duša (duh, whatever) stremi.
Dovoljno sam bila kukavica. Sad je vrijeme za život.
No, zašto sve ovo pišem?
Dobila sam prekrasan mail od jedne cure koju sam upoznala prije godinu dana na predstavljanju svoje knjige. Možda ću vam objaviti mail, ako se ona složi, no nije ni bitno. Bitno je da joj je ta večer promijenila život. I njoj i njenom dečku i ovim putem ih jako ljubim u čelo! Ljubi vas baba! Jako me razveselio taj tvoj (gigantski) mail, L!
Svojim seljaklukom i neprofesionalnošću (haha), sam potakla nekoga da učini nešto što mu je obogatilo život i učinilo ga ljepšim. Joooooj, zasuzim na takve spike. I bude to inspirativno.
Naravno, to nije ništa što ne radimo svi svakodnevno; utječemo jedni na druge. Samo je pitanje kakav bude rezultat. Već sam vam pisala kako je meni moj prijatelj, tata, mater, srodna duša, ne znam kako da ga nazovem, a nije ni bitno jer za to nema imena, pomogao kad sam došla pred zid. Svi to možemo napraviti za nekog drugog tako samo da budemo ono što jesmo. Ne moramo se truditi, išta pokušavati niti ići pomagati ikome. Samo budimo ono što jesmo.
Zašto još ovo pišem? Znam da sam lijeno đubre koje ne gleda fejsbuk, svake prijestupne lajka nešto, a kad bi pročitala neki blog, valjda bi mi oči iscurile. Ne znam zašto je to tako, ali je… Sad je tako i jer imam dosta drugih stvarčica i problema s disciplinom u slobodno vrijeme. Simple as that. No, pročitala sam blog moje drage kolegice (opet fali riječ), prekrasnog bićenca, Jasmine gdje je pisala o ovom valu imigracije u inozemstvo (link na njen blog) i inspirirao me da pišem. I ja sam među tima koji se žele odseliti. Dosta mi je Hrvatske. Ne zato jer je puna lopova-političara (ili političara-lopova? Što je u Hrvatskoj prvo, političar ili lopov? Hahaha, malo hrvaCkog crnog humora), prevelikog PDV-a, sjebanih ljudi i šatora u Savskoj, nego jer moram otići. Zbog onog gore o čemu sam vam pisala. Zbog upoznavanja i prepoznavanja sebe i praznine.
Sreća se ne traži nigdje drugdje nego unutar sebe. Mislim da je emigracija ili bilo kakvo putovanje odlična stvar jer nam pomaže da napustimo sadašnja uvjerenja. Kuhani krumpir na sirovoj prehrani pomaže da napustimo sadašnja uvjerenja. Što god nas izbacuje iz naše „zone komfora“ nam pomaže pri upoznavanju sebe i napuštanju sadašnjih uvjerenja.
Zašto bismo išta očekivali? Ako nemamo uvjerenja nećemo imati ni očekivanja.Očekivanje je vezivanje. Ionako postoji samo praznina, a kad smo već ovdje zašto da ne iskoristimo ovaj život za skupljanje iskustva? Shvatite to kao igricu i skupljanje experience-a; kada se nađem u bilo kakvoj situaciji, pokušavam ju sagledati kao dio igrice koju igram i u kojoj sam ja glavni lik. Još je bolja stvar ako svojim umom mogu stvarati nove levele u igrici; onda je fešta! Ne postoji dobro i loše; što je za nekog dobro za drugog je loše; ako lav ubije gazelu i pojede ju, za njega je to super jer se najeo… za nju baš i nije najbolje, blago rečeno. Možda.
Bitno je samo kakvo vam je iskustvo potrebno da biste se dalje razvijali. Mišići ne rastu od ležanja; dizanje utega je teško, ali tako ćete najbrže razviti mišiće. Želite li mišiće ili ne? Ne morate ih željeti. Zašto biste? Možda je nekome sasvim u redu lagano istezanje, dok drugi roka po deadliftovima od 100+ kg. Uopće nije bitno; bitno je ono što vi osjetite da je bitno za VAS. Ako meni paše istezanje, zašto bi se osjećala posramljenom naspram onog nabrijanog dizača utega? To je još jedno uvjerenje. Kakve on ima veze samnom? Ne može ni dotaknuti prste na nogama dok ja naskočim na špagu dok se sjetim. On je nabrijan u svom polju, ja u svom, ili tko god već u svom. Ne moramo moći sve i znati sve, jer je fizički i psihički nemoguće. Jedino što moramo je osjetiti koje nam je iskustvo potrebno da se razvijamo. Netko će odmah otići u šumu dok će drugi prvo morati postati direktor firme. Nije bitno. Bitno je da sve to radimo u nevezanosti. Onda je život igra.
Eto, i tak sam vam ja pročitala taj mail i Jasminin blog i ovo mi ispade iz glave. A nisam dugo ništa ni stavljala na stranicu. Al znate šta, super mi je to. Ne moram misliti o tome da treba nešto uslikati, smisliti recept, prosrati što god samo da se nešto stavi jer to se tako MORA kada imaš stranicu jer lajkovi i bla-bla. Ma brate neda mi se! To slikanje čega god mi je totalno naporno. A još mi se i fotić ispraznio… ah. E al sam htjela nešto drugo reći… a zaboravila sam…
I da, nemojte ništa pokušavati i opterećivati se da nešto morate; pa ni misliti pozitivno, uvjeravati se da se osjećate super dok se osjećate kao govno. Osjećajte se kao govno. I dobro šta sad. Zašto bismo uvijek trebali biti nakešeni? Bitna stavka u svemu je, da, da, opet nevezivanje. Što god je, proći će. I nemojte se pokušavati nevezivati (haha, sorry), ali znajte da će doći s vremenom. Igrajte igricu.
p.s. ja sam imala napadaj pižđenja neki dan jer mi kosa nije dovoljno dugačka i jer hoću imati pletenice kao crnkinje haahhaha. Kakvu to one super kosu imaju (dok one pizde kakvu mi imamo dobru kosu…neš ti kose),a mi bijelci tu nekakvu šugavu tanku; što nemam kosu na mamu nego pokupila ćaćin gen, naravno! Srećom nisam dobila dlakave noge hahhahaa. Al kakva mi je to necrnačka kosa, sve ću srezat u irokezu opet! Grrr, grrr, pižđđđđđ, pižđđđ! No, kada izađete iz tog smiješnog pižđenja, ustvari je zabavno i smiješno. Samo opušteno. Kaže meni mama „kak to ti tako pišeš pametan blog i onda tu izvodiš zbog kose? Daj se saberi.“ Hahahha e majko, nemoš biti stalno mudar hahhahaha.
p.p.s. e da, to sam htjela. Svima kojima nisam odgovorila na mailove i poruke koje su slali izvan i unutar narudžbi za knjige i sve to…e ljudi sori, treba mi tajnica. Bilo je više od 300mailova i pročitala sam sve i mislila kasnije odgovoriti (aha, good luck with that), al di ćeš sve to više naći, ostarit ću tražeći. Eto, samo da znate pročitala sam sve, hvala vam na svim mailovima, super ste, al ono totalno. Dobila sam toliko internetske ljubavi da mi je drago da taj internetz postoji; generator ljubavi, 'ko bi rek'o. E al ozbiljno, hvala vam!
E da, i vas onda baba ljubi u čelo!