Prije nego počnem htjela bih se osvrnuti na taj krasni kakić: to mi je bio najbolji kaki koji sam jela u životu. Najbolji ikad! IKAD! Priča ide ovako: ima negdje u susjedstvu to ogromno drvo kakija i gledam ga otkad je dobilo plodove, no kako nisam bila doma jako dugo nisam se imala prilike poslužiti plodovima. I što je najgore, nitko ga nije brao, jednostavno su svi plodovi propali, a bilo ih je puno. Ostalo je još nešto na drvetu i nadam se da ću nekako uspjeti doći do tih ostataka. Danas sam se vraćala sa pijaca i otišla provjeriti u kakvom je stanju drvo i pokupila dva poluraspadnuta kakija sa zemlje. I nosila ih cijelim putem u ruci dok mi je kaki kapao iz ruke haha. Odlično! Malo sam ga podaprala i doživjela nirvanu jedući ga. Ono…tekstura, slatkoća, aroma... ma sve je bilo savršeno! I definitivno ga mogu svrstati uz bok najboljim smokvama koje sam jela. I onda mi tata kaže „bljak“!? Ček, ček, voće je bljak, a treš koji ti jedeš je „Njam?“ Coca-cola, mesina, kruh, alkohol, keksi, čokolade, bomboni, sir i sve ostalo što neki nazivaju hranom su bolji od svježeg voća? Od jednog kakija koji je uzrelio na drvetu, upio sve korisne minerale iz tla, stvorio sve vitamine iz sunca i sam pao sa drveta pun božanstvene slatkoće i sunčeve energije? O čem mi tu pričamo?
Hrana je jedna od veza sa prirodom koju, čini se, više ne osjećamo. Na prvo pomišljanje možda se čini da je ta veza rezervirana za uzgajivače hrane jer su oni u izravnom doticaju s njom, no to može biti slučaj, ali i ne mora. Današnji potrošač koji se susreće sa hranom samo u supermarketu definitivno neće osjećati tu vezu u istoj mjeri kao osoba koja je vlastitim rukama zasadila neku biljku. Doduše, uzgajanje hrane nije uvjet; još jaču vezu stvaramo kao lovci skupljači – kroz najprirodniji način života. Mnogi vole misliti da su takve zajednice ovisne o prirodi i nemaju nikakvu autonomnost. No tu se radi o čistoj miskoncepciji. Kolika nam autonomnost ustvari treba? I što ona znači? Ako smo u svojoj srži proizvod prirode i duboko ukorijenjeni u Zemljinu ekosustavu, kakvu točno autonomnost tražimo? Uvijek smo ovisni o prirodi i to ne može izbjeći, samo je pitanje može li to ljudski ego prihvatiti. Je li zaista urođeno ljudskoj rasi da čim vidi plod svog stvaranja pomisli da može prevariti prirodu, kontrolirati ju ili preuzeti njezinu ulogu? Danas nas priroda pokušava naučiti lekciju i vratiti nas na poziciju kojoj pripadamo. Taj veliki ego stoji ljudima pred očima kao željezna zavjesa i ne dopušta da vide dalje od nje u pravu prirodu stvari. Što nam je donijela ta kvazi autonomnost? Bolesti, glad, uništene i zatrovane ekosustave, siromaštvo, kriminal, nepravdu, patnju, ratove itd… Sve to su si ljudi sami stvorili upravo zbog ega koji im pritišće vjeđe. Od početaka poljoprivrede misle da si sami mogu osigurati hranu i tako se spasiti od „kandži nemilosrdne prirode“. No kako nas je ta priroda prehranjivala do prije 10 000 godina? Ako je bilo potrebno smanjiti populaciju, ona je to radila za dobrobit cijelog ekosustava, a ne na štetu ljudi. Ključ je u ravnoteži, i to je upravo što priroda cijelo vrijeme pokušava vratiti, a ljudi ju sabotiraju. A sabotiraju ju i poljoprivredom koja je omogućila prevelik rast populacije i dovela do sve većeg pritiska na ekosustav. Tako su se ljudi počeli seliti u krajeve nepovoljne za optimalan život, a time su se udaljili od svoje optimalne prehrane. Kako je vrijeme prolazilo tako su se oni sve više udaljavali ne samo od idealne prehrane već i od bivanja čovjekom na svim razinama, sve vođeno idejom „oslobođenja“ od prirode i prirodnih zakona.
Iako je problem današnjeg odnosa prema hrani samo jedan kotačić u mehanizmu samouništenja (da, zvuči nabrijano, ali ne mogu to drugačije sročiti jer je tako), možda ponovno promišljanje o tome što hrana znači za ljude i što je postala, može pokrenuti ostale kotačiće u drugom smjeru. Danas je hrana roba, proizvod u supermarketu kao i svaki drugi. Neću se osvrtati na dijelove tijela mrtvih životinja zapakirane u celofan i prodavane pod apstraktnim i opskurnim nazivom „meso“ jer vjerujem da je svima jasan problem s kojim se tu susrećemo. Ostale industrijske prerađevine niti ne možemo nazivati hranom pogotovo kada gledamo njihovu nutritivnu vrijednost. Tu je samo vidljivo koliko su se ljudi udaljili od istinskog koncepta hrane. Hrana je postala stimulans i ovisnost; svako malo možemo čuti kako neki recept, odnosno neko jelo treba biti uzbudljivo. Uostalom, danas sve treba biti uzbudljivo; ljudi su postali adrenalinski narkići. Kao da svakodnevni stres nije dovoljan, osjeća se potreba za dodatnom stimulacijom organizma kroz zabavne sadržaje, ali i hranu. Dobro je poznato da rafinirani šećer, kava, masnoće i kemijski aditivi djeluju na organizam kao opijati izazivajući svojevrsnu ovisnost, ali i usporavajući tijelo čineći ga tromim jer se mora fokusirati na borbu sa takvim supstancama. Umjesto da hrana HRANI naše tijelo i dovodi nutrijente iz prirode u naš organizam, ono što danas nazivamo hranom čini upravo obrnuto: izvlači minerale iz tijela, onemogućava tijelu da se regenerira i rješava toksina te samo dodatno dovodi nove toksine dok na kraju ne dođe do pojave bolesti. Ne samo da se funkcija hrane potpuno izokrenula, već je i način na koji dolazimo do nje potpuno zastranio. Nekad nam je priroda darovala svoje plodove besplatno i bili su dostupni svim živim bićima. Hrana je bila puna vitamina, minerala i ostalih hranjivih tvari i nikome nisu bili potrebni razni suplementi, proteinski praškovi, sintetički vitamini i slično. Danas je nutritivna vrijednost hrane koju čovjek uzgaja znatno pala u usporedbi sa divljim sortama kojima nas je priroda opskrbljivala. U pokušaju da napravimo bolje nego što je to priroda učinila, ljudi su kultivirali biljke i stvorili hibride koji su im bili ukusniji, no to nije značilo da su nutritivno bogatiji nego stare i divlje vrste. Hibridno voće danas ima puno više šećera nego divlje sorte, ali je i puno osjetljivije na „nametnike“ pa često zatjeva upotrebu pesticida. Zbog načina na koji se uzgaja, odnosno korištenja umjetnih gnojiva, pesticida, herbicida, fungicida i ostalih –cida kroz hranu unosimo otrove, ali i uništavamo nutritivnu vrijednost te hrane. Ako su svi ti –cidi stvoreni da ubijaju insekte, ostale biljke, gljivice, mikrobe i sva ostala živa bića, zar nije logično da će na kraju djelovati štetno i na tu biljku koju pokušavamo „zaštititi“? Pa kada se iz hrane industrijskim prerađivanjem (ali i kuhanjem kada govorimo o voću i povrću) uklone svi vitamini i minerali koji su preostali, onda se velika većina ljudi okreće sintetičkim vitaminima i mineralima za koje je upitno koliko ih tijelo može apsorbirati. Toliko toga ne znamo o vlastitom tijelu i prirodi, a u isto vrijeme vjerujemo da možemo stvoriti nešto što će zamijeniti prirodne procese. Da u prirodi ne možemo naći sve potrebne „sastojke“ za optimalno funkcioniranje organizma, zar bi ljudska rasa mogla preživjeti? Dakako, sad se možemo zapitati je li moguće u ovako narušenom i degeneriranom okolišu naći sve potrebno za ljudski organizam? Ako ne, pa tough luck, jer sami smo si krivi. No, ne naučivši ništa iz toga, ljudi i dalje tvrdoglavo „teraju po svom“ misleći da su pametniji od prirode.
Arogancija koja dopušta iskrivljavanje prave vrijednosti hrane kada si ljudi daju za pravo naplaćivanje nečeg što priroda daje svima besplatno je zaista neshvatljiva. Novac pretvara hranu u robu i lišava ju njene vrijednosti, a i tvrdnja da je hrana ljudski proizvod je daleko od istine. Kada čovjek naplaćuje hranu vodeći se prethodnom tvrdnjom, čini nešto nemoralno, nelogično i neispravno (ako se mene pita). Dokle god djelujemo u sustavu kojeg pokreće novac, nećemo se maknuti od oskvrnuća koncepta hrane. Jasno mi je da uzgajivači/proizvođači hrane u takvom sistemu ne mogu dijeliti hranu besplatno, niti to očekujem, ali ne možemo ni tvrditi da je ona ljudski proizvod. Uzmimo brokulu npr; istina je da ju je čovjek posijao i brinuo se o njoj, no ako to priroda ne dopušta, ta brokula neće izrasti. Isto se odnosi na bilo koju drugu kulturu. Osim toga, sjeme bilo koje biljke nije ljudski proizvod, koliko god to Monsanto i ostale kompanije koje stavljaju patente na život, to vole misliti. Naravno da je moguće do neke mjere utjecati na rast i razvoj biljaka, no priroda uvijek ima zadnju riječ i toga moramo biti svjesni, kao i našeg vlastitog traga koji ostavljamo na manjim ekosustavima. Priroda je premoćna da bismo ju uništili i ona će se oporaviti od ljudskog utjecaja i uništavanja, no pitanje je koliko će se ljudi sami moći nositi sa posljedicama vlastitog djelovanja… ustvari… mislim da je prilično jasno…
Uzgajanje hrane (voća i povrća) može biti način ponovnog povezivanja sa prirodom. Sve dok razumijemo da ne stvaramo, već da surađujemo s prirodom, kroz vrtlarenje možemo osjetiti tu vezu koju smo davno izgubili. Uvjet je da se radi o vrtlarenju, odnosno uzgajanju voća i povrća za vlastite potrebe. Kad to postane masovna proizvodnja za tržište, hrana gubi na svojoj vrijednosti i prestaje biti hrana. Vjerujem da se najistinskija veza ostvaruje skupljanjem divlje hrane jer smo tad lišeni ega i sve arogancije te tek tada možemo osjetiti pravu zahvalnost. Tada ne samo da shvaćamo vrijednost hrane, već i vrijednost života. Osim toga, i sami znate da vam je najukusnija ona hrana koju ste skupili u prirodi ili dobili na poklon jer je ona zadržala svoju istinsku vrijednost, kao i moj današnji kaki.
I na kraju, pošto je post u seriji postova "Blagdani, a ja sirov" kakve ovo veze ima sa blagdanima? Ček, sa blagdanima koji su postali sinonim za prežderavanje i konzumerizam na najjače? Odgovaram sa tri točkice. Evo ih: ...