Mnogi su već čitali, a za ostale ću kratko ponoviti; prije 7 godina krenula je moja opsesija s debljinom. Visoka sam nekih 164-5cm i uvijek sam težila oko 50 do 52kg. Nisam se nikad aktivno bavila sportom, ali nisam ni bila couch potato (jako). Jela sam koliko sam htjela i što sam htjela, a težina je uvijek bila ista. Kada sam krenula na fax i postala vegetarijanac počela sam jesti u menzi, manje se kretati i više jesti po pekarama pa su i kile krenule gore. Imala sam nekih 57-58 kg kad sam „shvatila“ da sam "debelo đubre". U stvarnosti nisam bila debelo đubre i svi su me hvalili kako sam „napokon dobila obline“ što meni nije bilo jako drago. Potaknuta novom spoznajom odlučila sam otići „na dijetu“ i počela brojati kalorije. Ja, koja sam se smijala curama u školi i pred njima jela najkaloričniji Lion od bijele čokolade, rugajući im se i misleći kako je to sve suludo. Karma is a bitch...
Ovaj moj period sam opisala u jednom od blog postova (OVOM) pa možete sve pročitati u detalje. Poanta je da sam na kraju težila 45kg, osjećala trnce po udovima i imala čudne osjećaje po koži kao da imam neku paučinu po sebi (još uvijek ne znam što je to bilo, ali je nestalo kad sam počela jesti) i stalno sam imala problema sa srčanim palpitacijama (nepravilan rad srca) iako su mi se one javljale i prije.
Probleme s probavom vam ne moram ni spominjati...dakle bila sam na rubu ozbiljne anoreksije (ne samo fizičke) kad sam shvatila da jednostavno ne mogu ništa više jesti. Bila sam preumorna od restrikcija, strahova, mržnje prema sebi, biranja što ću jesti i jedenja u strahu. Htjela sam odustati i prestati jesti altogether. Tada mi je mama rekla da je vidjela na TV-u (nešto dobro i od tebe televizijo!) prilog o sirovoj hrani na kojoj ljudi jedu samo sirovo voće i povrće. Kad sam to čula pomislih: „pa kako se ja toga nisam sjetila!?“, zguglala o čemu se točno radi i to je bio početak nekog novog života.
Sada kada razmišljam u čemu mi je sirova hrana pomogla i kada shvaćam koliko su moji problemi bili uzrokovani psihom, pitam se koja je moć sirove hrane uopće?
Za mene je ona bila ne samo fizička slamka spasa nego ponajviše psihička. Sirova hrana zasigurno olakšava posao našem probavnom sustavu i osigurava tijelu više energije da se bavi liječenjem i svim ostalim stvarima kojima se mora baviti. Sigurna sam da nije bilo samo do materijalnih, fizioloških utjecaja na moje tijelo, već su tu veliku ulogu igrali osjećaj slobode i sigurnosti koje sam dobila s tom vrstom prehrane; napokon sam imala svu slobodu jesti koliko hoću i kada hoću. Osjećala sam se sigurno, sretno i znala sam da će mi sirova hrana pomoći. Mislim da je to bio najveći razlog mog ozdravljenja.
Vratimo se na vrijeme prije dijete i anoreksije... kao dijete bila sam veoma osjetljiva i život mi je bio bujica emocija kod kojih su prevladavale one neugodne. Zbog nemogućnosti prilagođavanja okolini i sistemu (dio priče je OVDJE) razvila sam cijeli niz psihosomatskih bolečšina od anksioznosti, mučnina, bolova u trbuhu, probadanja po cijelom tijelu, palpitacija, virusnih bradavica po rukama, glavobolja, a najveći problem koji je sigurno dobrim dijelom bio uzrokovan i prehranom je bila moja probava. Zatvor otkad znam za sebe. Cijeli moj život, 23 godine... nakon svega što sam prošla mogu sa velikom sigurnošću tvrditi da je zatvor bio 80% psihičkog uzroka. Čak je i gastritis sigurno bio djelomično psihičke prirode, no vjerujem da je nadutost bila većinom zbog prehrane. Dakle, gotovo svakodnevni gastritis, nadutost konstantna, bolovi u trbuhu i želudcu (najviše zbog nervoze) gotovo svakodnevni tako da mi učiteljica više nije vjerovala da govorim istinu. Kad bi znala koje sam psihičke traume proživljavala i kako je to sve izgledalo u mojoj glavi, vjerovala bi. Također, tu su bili razni strahovi uzrokovani crkvenim učenjima (paklom, grijehom, zabranama i sličnim uvjetovanjima), strah od smrti, strah od napuštanja i gubitka roditeljske ljubavi itd itd. Svega što možete zamisliti. Depresija me prala već od osnovne škole, a sve emocije sam držala u sebi, pokušavala ih zatomiti i izbrisati, a plakanje je bilo zabranjeno (jer samo slabići plaču). Da ne pričam o mržnji prema vlastitom tijelu, podcjenjivanju i osjećaju ne manje vrijednosti, nego nikakve vrijednosti. Ako je netko bio sjeban, bila sam to ja.
I tako je to trajalo cijeli život i kulminiralo nekim oblikom anoreksije... nisam mogla povraćati jer me bilo strah haha, pa sam zato ne jela.
Znate koje je oslobođenje bila sirova hrana za mene... toliko da sam se odmah, sljedeće jutro nakon prvog dana na voću i povrću pokenjala. Kad se netko kao ja pokenja, ne postoji veća sreća od toga. To je narodni preporod. Volim pričati o svojoj fascinantnoj probavi, pa ćete dobiti cijeli post samo posvećen njoj, već ga imam negdje napisanog haha.
Ono što je meni donijela sirova hrana je sloboda; dio strahova koje sam imala je nestao. Nisam se bojala da ću se udebljati. Sve je bilo toliko ukusno i lagano da mi je gastritis jednostavno nestao. Sjećam se prvog jutra kad sam se probudila i shvatila da „jutarnjeg zadaha“ nema. To ne postoji ljudi. S vremenom sam shvatila da i drekec ne mora smrdjeti! Kako je to kul! Pokenjaš se i ne smrdi. Moj tata mi još uvijek ne vjeruje. :D I da odlazak na wc može biti ugodan i bez muke i napora. Sva probadanja u trupu su nestala (toliko me to znalo boljeti da nisam mogla disati) kao i glavobolje. Čak je i nervoza polako blijedila. Virusne bradavice koje sam imala po rukama i zbog kojih me bilo sram išta raditi rukama su nakon 3 mjeseca sirove prehrane nestale (doktorica je rekla da se ne mogu izliječiti). Opet, sreća najveća. Polako sam dobivala na kilaži i počela sam vježbati (jer sam imala viška energije) pa se tako i kilaža drugačije raspoređivala. Došla sam do svojih normalnih 51-52 kg. No, ne sala nego mišićne mase. Također, na sirovoj hrani znoj više nema miris – ili vrlo blagi ili slatkasti, ovisno što jedete. Pa sam tako mogla i bez beda isključiti dezodoranse iz života (ljudi, izbacite taj stuff i koristite sodu bikarbonu).
Pošto sam jela jako puno, probava se morala naviknuti na to i znala sam često biti naduta nako mog ogromnog obroka (ali ne ni blizu toliko kao prije). Ja sam trpala hranu u sebe, ne bih mogla stati... To se događa nakon dvije godine restrikcija. Trebalo mi je nekoliko godina da se to ustabili i da počnem manje jesti. Srećom, imala sam toliko strpljenja sama sa sobom da si ne namećem apsolutno nikakve restrikcije iako su se ljudi zgražali i osuđivali me na početku kad sam javno rekla koliko jedem. Osobi koja si zabranjuje jesti i koja je odlučila prestati jesti takvi komentari znaju biti jako brutalni. Opet pomislite kako ste svinja. Zato svi, molim vas, nemojte osuđivati ljude. Ne znate što se u njihovom životu događa. I ako vi imate određene navike to ne znači da i oni trebaju. Meni piše neki deda od 60 i kusur godina kako on jede i kako bi se ja trebala hraniti... Deda, halo! Pa nisam ti ja deda! Ja sam cura od 23 godine koja je prošla anoreksiju i čije tijelo i psiha TREBAJU hranu. Zato, ako trebate, jedite ljudi. Pa i ako se malo udebljate, ne brinite, sve će to doći na svoje mjesto, ali treba vremena.
Na sirovoj hrani treba strpljenja. Ne može sve preko noći, ali nakon nekog vremena itekako sve može. Imala sam i hipotireozu što stvarno nije čudo nakon svega što sam prošla no i to se samo izreguliralo. Hormoni su mi bili posvuda, gore-dolje, lijevo-desno, a menstruacija je stala. Nakon 2 godine na sirovoj prehrani se vratila, pokosio me tsunami hormona i onda se i to opet polako izreguliralo. Na tom području još učim što se događa u mom tijelu. Opet, povezano je sa psihom.
Na kraju, da je sve u hrani, nije. Psiha je najvažnija. Odnos prema sebi je najvažniji. Da vam sirova hrana pomaže da počnete rješavati svoje emocionalne probleme i psihoze kao i odnos prema samom sebi...da, pomaže. Sigurno pomaže. Naš organizam nije podjeljen na tijelo i um. Oni su itekako povezani. Kada olakšate tijelu, olakšavate i umu da se uhvati u koštac sa svojim problemima. Budite spremni na potpune promjene u svom životu. One su prekrasne. Svašta mi je ta sirova hrana priuštila, ali sam joj zahvalna. Lako je očistiti samo fizičko tijelo, ali kada na red dođe emocionalno, eeeee onda se pripremite na krušlus. Jedan divan kuršlus. Kada niste svjesni koliko je to dobro, bude jako teško, ali zato imate mene, been there, done that, doing that still i nikada, NIKADA mi nije bilo bolje u životu.
Ne odustajte jer ste vi sve što imate. I to što imate vrijedi najviše na svijetu.